Piše: Milorad Durutović
Trivijalnog pjesnika najprije prepoznajemo po tome što stvara sa ubjeđenjem da prije njega nikome nikada nije palo na pamet da se riječi mogu složiti u stihove; da se može rimovati po ključu: „krava – trava“.
Isto tako, trivijalnog čitaoca prepoznajemo po tome što se opredjeljuje za „istinite priče“, tj. za romane inspirisane istinitim događajima. Možda takav naivac zaslužuje orden za plemenitost, ali šansa da takav čitalac razumije umjetnost — ne postoji.
To, međutim, ne znači da su istina života i istina umjetničkog teksta suprotstavljeni kao polovi razuma i srca. To je, prije više od dvije hiljade godina, već razjasnio Aristotel, razdvajajući poetiku i istoriografiju.
Takođe, prošlo je hiljade godina otkako je Homer položio istinu kao garanciju, dozivajući boginju da mu je obezbijedi:
„Gnjev mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Pelejevog sina…“
Ali, ni to nije bilo prizivanje na scenu epskog stvaraoca kao svjedoka nekakvog činjeničnog stanja. Strast za istinom oduvijek je bila veća od strasti za faktima — to je strast za umjetničkom istinom, koja se određuje prema vrijednostima, prema vrlinama, a ne prema tome da li je opsada Troje trajala stvarno pet dana ili deset godina.
