Piše: Janis Varufakis
Hajde da na trenutak zamislimo da Evropa zaista drži do svojih proglašenih vrednosti. Zamislimo Evropu u kojoj su načela istaknuta na zastavama evropskog projekta – vladavina prava, dostojanstvo pojedinca, strateška posvećenost autonomiji – nešto više od retoričkih ukrasa u velikim govorima u Briselu. U toj alternativnoj Evropi, priča o Nikolasu Guilou, sudiji Međunarodnog krivičnog suda (ICC) u Hagu, ispričana na stranicama Le Mondea, bila bi politički skandal stoleća. Afera koja ruši vlade i jača samosvest i dostojanstvo Evrope.
Ali to nije Evropa u kojoj živimo. U Evropi kakva je ona danas, na Guilouova iskušenja svi samo sležu ramenima, što je pokazatelj daljeg pada našeg kontinenta u očigledno vazalski odnos prema Americi. Ogoljene činjenice ovog slučaja uznemiravajuće su preko svake mere. U pitanju je francuski državljanin. Uvaženi sudija Međunarodnog krivičnog suda, koji je evropska diplomatija ustanovila uz mnogo truda, da bi otklonila mogućnost da se ratni zločinci skrivaju iza vlada svojih zemalja. Pedantno prateći zakonske procedure i radeći svoj posao u skladu sa zakletvom koju je dao, ovaj sudija je odobrio naloge za hapšenje izraelskog premijera i bivšeg ministra odbrane zbog navodnih ratnih zločina u Gazi. Trampova administracija je na to odgovorila uvodeći sankcije protiv njega.
To je još jedan potez usmeren na gušenje evropskog suvereniteta. Sankcije su učinile da Guilou praktično nestane, ne samo u Sjedinjenim Državama, nego i u sopstvenoj zemlji – u srcu Evrope. Prognan je iz globalnog digitalnog carstva (uskraćeni su mu WhatsApp, sve Gugl aplikacije i društveni mediji kao što su Fejsbuk i Instagram). Čak i njegov francuski bankovni račun je neupotrebljiv zbog zabrane svih plaćanja koja uključuju servise kao što su Visa, Masterkard, American Expressvi navodno evropski međubankarski sistem za razmenu poruka SWIFT. Kao da sve to nije dovoljno, kada je nedavno rezervisao hotelsku sobu u Francuskoj, Expedia mu je nekoliko sati kasnije poništila rezervaciju.
Trampovi uspešni pokušaji zasićenja javnosti nečuvenim postupcima i izjavama skreću nam pažnju sa ovih veoma važnih događaja. Američka administracija je odlučila da sankcioniše – to jest učini nevidljivim – jednog evropskog sudiju, samo zato što je ovaj radio svoj posao, u Evropi, u instituciji koju su izabrani evropski predstavnici izgradili uz mnogo troškova i napora.
Tragedija nije u tome što je Tramp sebi dao za pravo da se meša u tuđe poslove. U prirodi je hegemona da zlostavljaju ljude koji im smetaju. Prava tragedija, ili možda farsa, jeste reakcija Evrope. Da li su naše vlade odgovorile jedinstvenom i gromoglasnom osudom? Da li su pokrenule uzvratne mere i ustanovile evropske finansijske i digitalne kanale kojima će zaštititi svoje pravosuđe i građane od nasilja prekomorskih zemalja? Sve što smo dosad videli bio je tragikomični spektakl izričite i potpune predaje.
Zastrašene strogim pogledima zvaničnika američkog trezora u Vašingtonu, evropske banke su požurile da zatvore Guilouove račune. Evropske kompanije, čija su odeljenja za kontrolu zakonitosti poslovanja samo produženi pipci američkih vlasti, odbijaju da mu pružaju usluge. U međuvremenu, evropske institucije – Komisija i Savet – odvraćaju pogled, krše ruke i mrmljaju floskule o „složenosti“ transatlantskih odnosa. Ne samo da ne čine ništa da ga zaštite, nego i aktivno sprovode američke kaznene mere protiv svog građanina.
U sedmici u kojoj su se evropski lideri glasno pobunili zbog toga što su ih Sjedinjene Države marginalizovale u pripremi mirovnog sporazuma za Ukrajinu, ćutanjem o Guilouovom slučaju normalizovana je dalja erozija njihovog autoriteta. Trampu se verovatno čini da su oni spremni da se odreknu evropskog suvereniteta u zamenu za udobni status američkog protektorata. Kako drugačije tumačiti odluku francuskog predsednika Emanuela Makrona da ekonomski atentat na francuskog sudiju na francuskoj teritoriji zanemari kao neznatnu birokratsku i tehničku grešku? Da li Makron i nemački kancelar Fridrih Merz zaista veruju da će žrtvovanjem sopstvenih građana dobiti mesto za stolom za kojim se pregovara o Ukrajini i Palestini, o pitanjima od egzistencijalnog značaja za Evropu?
Guilouova kafkijanska noćna mora nikoga ne iznenađuje. Ono što je šokantno jeste tišina koja okružuje čitav slučaj. Trebalo bi da budemo ogorčeni, ne samo američkim postupcima nego i pasivnim stavom Evrope. Guilouova sudbina je gorka metafora sudbine ovog kontinenta: unija nacionalnih država koja je ustanovila međunarodni sud da bi zaštitila svoje vrednosti sada dopušta stranim silama da kažnjavaju njegove sudije i pomaže im u izvršenju kazne. To je unija koja je izgubila svoje usmerenje, dušu i kičmu, pretvarajući Evropljane u dobrovoljne statiste u drami sopstvenog pada.
Kada za nekoliko godina svi budu tvrdili da su oduvek osuđivali izraelske ratne zločine u Gazi, svet će se s naklonošću sećati sudije Guiloua. Ali svet će dobro pamtiti i vodeće evropske političare, ne samo zbog pokazanog kukavičluka, nego i zbog zanemarivanja jednostavne činjenice da ljudi nespremni da stanu iza sopstvenih vrednosti i sami gube značaj.
Izvor: Peščanik
