Piše: Filip Dragović
Do jedne mjere razumijem taktiku parlamentarne većine da po pitanju rasprave o zakonima i deklaracijama bude krajnje efikasna i da presjedi i odćuti beskrajna naklapanja iz opozicionih klupa, kako bi se sve što prije okončalo. Jer, DPS nema previše moralne osnove da drži pridike nikome ni oko čega, a replike bez kraja i konca jesu jedna (i jedina) vrsta opstrukcije koju ova politička struktura može da vrši. Pritom, efikasnost rada parlamenta predstavlja i nužan uslov političkog oporavka ove zajednice, što dodatno opravdava stav pozicije: manje priče – više glasanja.
Ali!!!
Samo ne bismo smjeli zaboraviti da nijesmo u Švajcarskoj ili Finskoj, pa ni u Japanu. Nijesmo u zemljama koje vole da rade više nego da pričaju, pa nas je, eto, zadesila elementarna nepogoda i sad – zasuči rukave i ne progovaraj.
Ovo je zemlja besjednika, mudrovanja, doskočica „dim u dim” ili „brk u brk”. Mentalitet ovog naroda nije navikao na menadžmentsku efikasnost, a bez „guslanja“! Dobro, stvari treba da se mijenjaju. Ali postepeno. Ne možeš na prečac umuknuti i pustiti oponentima da pričaju, opisuju, kvalifikuju do u beskraj. Imaće to određenih posljedica, predizbornih, glasačkih u mentalitetu ovog naroda. On voli nedodirljivu moć gospodara, i ima logike da taj koji upravlja ne ulazi u beskrajna naklapanja, ali ne možeš i ne smiješ ostati bez glasa.
Mučno je bilo slušati i gledati kako DPS spikeri na Vidovdan beskrajno pletu mreže svoga nepoznavanja istorije i osnovnih postulata demokratije, kako demonstriraju brkanje ideoloških baba i žaba, a kako sa druge strane imamo samo jedno „Mrš“ dr Dobričanina. Ista priča je i oko tužilačkih tema, oko Premijerskog sata… Pitanja, tumačenja i objašnjenja realnosti nude samo DPS-SD-BS-HGI mudraci, dok ovi sa lijeve strane (ili desne na vašem ekranu) mudro ćute ili prozbore tek po koju.
Ili dobro, ako hoćete da racionalizujete i ekonomišete, vi, gospodo, iz većine, potrudite se da bar proberete one rječitije i kompetentnije među vama, da ne govore svi ali da ti koji govore kažu šta treba. Da ne bude ono što se već šapuće među narodom: „Ma nema tamo ko ni da progovori“.
