Piše: Atanas Stupar
Prošle nedjelje šef poslaničkog kluba DPS-a zatraži od Evropske Unije da mu se obezbijede “pošteni izbori i čist birački spisak”. Iznenađujući zahtjev. Pomalo i šokantan. Da je kojim slučajem iz redova te partije upućen prije nekoliko godina bio bi ravan najavi političkog samoubistva. Narod bi rekao – Ovi digoše ruku na sebe.
Vladavina DPS-a počivala je na izbornim mahinacijama i prljavim biračkim spiskovima. Partija je raspolagala ogromnim novcem i ničim ograničenim moćima. Razne vrste podmićivanja i kupovine glasova bile su uobičajen dio izbornog folklora. Putem institucionalnih i vaninstitucionalnih mehanizama pritiskali su, ucjenjivali, kažnjavali, nagrađivali birače sve u svrhu očuvanja svoje apsolutne vlasti. Na ruku im je išao i veći dio razočaranog naroda koji je izgubio vjeru da se na izborima bilo što može razriješiti. Ljudi su postali malodušni, indoktrinirani, uplašeni. Vladajuća partija im je u katastrofičnom tonu saopštavala da bi čak i najbezazlenija društvena promjena destabilizovala državu, dovela do građanskih nesigurnosti, nemira i oživljavanja fašizma.
I pored svega napravismo prekretnicu. Održasmo izbore. Smijenismo vlast. Prebrodismo početne opasnosti. Izdurasmo pet godina bez po muke. Država nam je još uvijek tu. Građani su relaksirani. Oslobodili su se straha. Ne obaziru se ni na prijetnje fašizmom iako se o njemu priča više nego ikada ranije. Fašizam je prisutan i u bijelom svijetu i u komšiluku. Zavisno od ugla posmatranja nazire se i na domaćem terenu. Međutim kudikamo opasnija od fašizma ili onoga što se pod tim imenom danas podrazumijeva je prćija stare vlasti. Izlaze na vidjelo veze visoke politike i organizovanog kriminala. Svjedočimo krvavom ratu između crnogorskih klanova koje je crnogorska politika stvorila, njegovala i štitila. Tragovi morbidnih ubistava vode do državnih institucija.
Koga sve pamte Sveti Stefan, Miločer, Kraljičina plaža (drugi dio)
Ko je mogao očekivati da će oni koje je država zadužila da se bore protiv kriminala promijeniti stranu. Kome bi palo na pamet da će djelovi policije, sudstva, tužilaštva postati djelovi mafije, da će pružati logističku podršku ubicama, narkodilerima, švercerima.
S druge strane ni najmaštovitiji među nama nijesu mogli pretpostaviti da mala država poput Crne Gore može izroditi toliko eurskih milionera i milijardera. Tajnim kanalima i procesima država je svoja najveća bogatstva prelila u džepove grupice političara i s njima povezanih lica.
Nijedna vlast nije imuna na korupciju. Ima toga svuda oko nas. Međutim izuzetno je rijetko da se pljačkaš koji je uhvaćen na djelu ponaša tako osiono i arogantno, da ne prestaje s uvredama i prijetnjama kao što je to slučaj u Crnoj Gori. Teško je zamisliti da u opljačkanoj i zlostavljenoj zemlji postoji ne mali broj stanovnika koji i dalje podržavaju kriminalni milje i njegovog arhitektu. Tako konkretnih situacija nema ni u utopijskim filmovima.
Bez obzira što se svakim danom dokumentuju skandali i afere povezane sa enormnim bogatstvima bivših vlastodržaca oni ne prestaju da pričaju kako su ponosni na sve ono što su uradili. Bahatosti, pokvarenjaštva, primitivizmi političke elite bez stida, srama i kajanja nastavljaju da žive u bestijalnostima koje nazivaju patriotizmom i zaslugama za obnovu državnosti. Predsjednici sudova, sudije, vrhovni državni tužioci, direktori policije, visoko pozicionirani policajci, funkcioneri bezbjedonosne agencije, savjetnici predsjednika države i drugi partijski uglednici završavaju u zatvoru ili na optuženičkim klupama. Žalosno je što im i pored toga mnogi naši sunarodnici još uvijek pružaju podršku.
Upečatljivije od svega je da o neviđenim skandalima, brukama i poniženjima nanijetih državi Crnoj Gori poslanički podmladak DPS-a ćuti kao zaliven.
Mladi partijski kadrovi su se okrenuli prepiskama sa Evropskom administracijom. Žale se ambasadama u Podgorici. Ne mogu da se pomire sa smjenom vlasti. Pritom se pozivaju na patriotizam. Sve one koji su im uskratili glas doživljavaju kao izdajnike. Došlo je dotle da zapomažu i traže preispitivanje sopstvenog izuma. Žale se na neregularne izbore i i prljave biračke spiskove koje su sami promovisali i branili do poslednje kapi vlasti. Oni koji su se donedavno rugali nezadovoljstvu pravdoljubivih građana Crne Gore sada žele da im se pridruže kako bi produžili sopstveno političko tavorenje? Sa do skora neprikosnovenom i svemoćnom partijom niko ne želi saradnju izuzev ekstremističkih krugova u novinarstvu i društvenom aktivizmu.
Podsjetimo te krugove da je u zlatno doba DPS apsolutizma Crna Gora dobila preko sto hiljada birača više nego što je imala stanovnika. Ovakva disproporcija omogućavala im je da čuvaju apsolutnu vlast tri pune decenije. Za zemana DPS-a bilo je po crnogorskim gradovima nepostojećih ulica sa nepostojećim zgradama u čijim su nepostojećim stanovima stizali pozivi za glasanje nepostojećim biračima. Nepostojeći su se uredno odazivali. Na izborima su im pravili društvo i davno preminuli rođaci, prijatelji, komšije, sugrađani. Autobusi prepuni glasača pristizali su i iz susjednih država. Na biralištima su ih čekale uslužne lične karte i dnevnice za uloženi trud. Avioni državne kompanije uoči izbora danonoćno su sa svih kontinenata dovozili dijasporu, studente, gastarbajtere kako bi glasali za one koji su im obezbjeđivali besplatne avio-karte i dnevnice naravno.
Koga sve pamte Sveti Stefan, Miločer, Kraljičina plaža (drugi dio)
Iznenadna potreba DPS-a za poštenim izborima i čistim biračkim spiskovima podsjeća na priču o vuku koji optužuje jagnje da mu muti vodu iako onako malo i nemoćno gasi žeđ nizvodno od njega.
U Crnoj Gori sve se dešavalo nizvodno od DPS-a. Voda je tekla prvo na njihov partijski mlin. Sami sebe su čašćavali stanovima, kreditima, funkcijama, raznim povlasticama, državnom imovinom, ekskluzivnim dozvolama za korišćenje opštih dobara i prirodnih resursa. Pritom nijesu propuštali priliku da zamute zajedničke vode. U zajedničkim vodama prali su ruke od svojih prljavih poslova. Optuživali su sve koji su bili nizvodno od njihove partije da oni Crnoj Gori mute vodu, na isti način kao što vuk u basni optužuje jagnje da mu muti vodu. I kada bi se naše rijeke zagadile, presušile, nastupile ekološke katastrofe vladajuća partija je krivcima proglašavala ljude koji su otkrivali kriminalne radnje istovremeno štiteći i veličajući one koji su kriminalne radnje sprovodili. Mnogo je nevolja i tragedija državi doplovilo iz gornjih, visokih partijskih tokova.
Danas je crnogorska stvarnost drugačija od basne. Vuk i dalje optužuje jagnje da mu muti vodu ali ga ne može lako ni uplašiti ni pojesti. Jagnje je ojačalo i osmjelilo se. Diglo je glas. Ne pravda se vuku već ga poziva na pravdu. Nepravde napravljene za vrijeme bivše vučje vlasti su toliko očigledne i apsolutno neprihvatljive za iole moralno društvo. Dužni smo ih ispravljati ukoliko imamo imalo ambicija da se narodom zovemo i kao narod opstajemo u tvorevini zvanoj država.
