Gospodin Zoran Kostić – Cane sinoć,16. decembra 2025. godine, govorio je na Dijaloškoj tribini u Podgorici na temu „Biti slobodan“. Razgovor sa g. Kostićem, u prepunoj sali parohijskog doma Crkve Svetog Đorđa pod Goricom, vodio je sveštenik Gojko Perović koji je odmah na početku ukazao na to da u našem javnom mnjenju, posebno među vjernicima, postoji jedno uvjerenje, predrasuda, da pravoslavna duhovnost ne ide sa bučnim rokenrolom, uz koga idu alkohol, buka…
„Nema ništa bučnije od molitve, jer molitva je vapaj života protiv smrti. Mi se uvijek borimo protiv nekih predrasuda koje nam sude, uvijek su tu. Uvijek moramo nečija očekivanja da ispunimo, da opravdamo ono što oni traže od nas. Rokenrol je muzika, rokenrol je takav – to je muzika mladosti, muzika tog vremena kad smo krenuli, drugačije nije moglo biti, bar u našem slučaju. A sad svašta ljudi misle, ni bolji im nisu po volji“, odgovorio je u šaljivom tonu vođa kultne rok grupe „Partibrejkers“.
U toku razgovora otac Gojko je podsjetio na jedno mjesto iz Biblije gdje Mojsije stoji ispred Gospoda na gori Sinaj i čeka da mu se Bog obrati. Mojsije navodno ćuti, a Bog kaže: Što vičeš Mojsije? Blaženopočivši Mitropolit Amfilohije je tumačio da je Bog to kazao upravo čujući tu unutrašnju molitvu, taj vapaj koji je bio gromoglasan. Takođe i u Davidovim psalmima možemo naći, što je pokojni otac Luka (Anić) volio da naglasi, gromoglasne gitare koje proslavljaju Gospoda.
Među porukama koje je g. Kostić uputio kroz lično iskustvo je i ona da čovjek treba prvo da se oslobađa od samoga sebe, jer svi mi živimo neke svoje ili tuđe zablude:
„Ta obmana stalno ima nove haljine kao što zlo uvijek upotrebljava marketing i hoće da se predstavi boljim nego što jeste, hoće da zauzme mjesto istini, kao što glupost hoće da zauzme mjesto mudrosti. Mi živimo u falsifikovanom svijetu, a prvi falsifikator je sam đavo… On ima popust za tebe da prodaš svoju dušu… on će sve da sredi kako treba i nema šta da brineš! To je kao ona školjka iz koje se izvodi biser i ostavi samo praznina. A onda čovjek u ovom potrošačkom društvu umjesto da gleda kako da ukine tu prazninu, on je natrpava i što je više natrpava, praznina je sve veća.
Umjesto da je ukine, da pobijedi samoga sebe, da pobijedi svoju prirodu, da pobijedi svoju gordost, svoju glupost na kraju krajeva. Čovjek obično misli da od njega sve počinje, a zaboravlja da je on samo jedan u nizu koji treba sad nešto da ostavi, da taj niz traje. Jer mi imamo i niz patnje i niz prevare, i bilo čega drugog, ali i niz dobroga i on ne smije da se prekine, on traje. Uvijek imamo te svijetle primjere koji svijetle i poslije fizičkog nestanka i komuniciraju sa nama. Svi Sveti, pomozite nam, nešto nam žešće preti. To je tako. Gde ćeš, ako u Raj nećeš?!
Mi kao ljudi dajemo veliku važnost sebi, koju u principu nemamo: rodili smo se, živjećemo ko zna kako i otići ćemo sa ovog svijeta. A onda je čovjek izmislio novac i sve se oko novca vrti, niko ne razmišlja o životu poslije smrti. Niko ne razmišlja o tome šta će biti jer tamo gdje idemo novac nam ne treba. Trebaju nam odgovori (da li si bio koristan zajednici, drugom čovjeku…) koje moramo da nabavimo za vrijeme našeg života, valjane odgovore koji će nas opravdati. Možda će nas opravdati molitva nekog čovjeka koga mi i ne znamo, ali smo mu pomogli, uradili nešto lijepo i on nam je zahvalan i moli se za nas.“
