Piše: Filip Dragović
DPS kritikuje. DPS predlaže. DPS opominje. Ova stranka se nudi kao alternativa postojećoj vlasti. Zbog nefunkcionalnosti. Zbog skretanja sa evropskog puta. Zbog nepotizma. Uticaja kriminala. Nestručnosti. Zbog uticaja iz Srbije….
Slušam sve to i pitam se ima li u ovoj družini grama obraza? Pa sve te nabrojane devijacije su plod njihove trodecenijske vlasti.
Eto juče poslanica DPS pita kakav je akademski nivo sadašnjih ministara? To pita poslanica partije koja je imala drskosti da svojevremeno za ministra prosvete postavi polupismenog Miga Stijepovića? Partije čiji je ministar bio „pčelar“ Vojin Đukanović?
A što se tiče kuknjave o uticaju Srbije, o strahu da CG ne postane 27. izborna jedinica, o isticanju kosovskog pitanja kao faktora nestabilnosti …. ne mogu da se ne sjetim Mila Đukanovića na Gazimestanu 1989. To nije bio neki epizodni ili turistički događaj u životu mladog Đukanovića, već odlučujući korak na putu ka vlasti. Morao se pojaviti kao Miloševićeva pudlica, kao Slobova publika, da ne kažem kao njegova 27. rupa na svirali … kako bi mu srbijanski lider dao Crnu Goru na upravu. Prethodno otetu iz ruku Orlandića, Brajovića i kompanije.
Elem, DPS-a ne bi bilo da nije bilo Gazimestana, manipulacije kosovskim zavjetom i igranja uloge 27., 56. ili 143. igračke u rukama režima u Srbiji. Dobro, postoji politička evolucija, emancipacija, sagledanje grešaka… ali, kad smo to čuli iz usta Mila Đ. ili sadašnjih „reformisanih“ DPS – ovaca? Kao da nikad nijesu bili Miloševićev privezak i kao da, baš kao takvi, nijesu postali partija na vlasti, sada druge optužuju za to… bez imalo griže savjesti u intonaciji, bez imalo skrupula prema sopstvenom nastanku. I upravo im zato ne ide. Upravo zato njihove riječi nemaju ni uticaja ni odraza..
Jer nemaju obraza.
