Albanska elita ima konsenzus oko toga da je način opstanka „hrvatskih Srba“najviše što se Srbima na Kosovu i Metohiju može „dati“.
Piše: Aleksandar Živković
Ukidanje političkog subjektiviteta Srba na Kosovu i Metohiji, praćeno zastrašujućom tišinom zvaničnog Beograda, sve više se pretvara u egzistencijalnu dramu. Bez ikakve pravne sigurnosti, a suočeni i sa udarima na prihode, radna mesta i imovinu, Srbi se iseljavaju, vlada u Beogradu navodi podatak o već 15% iseljenih sa Severa, a stvarni broj je verovatno veći.
Trenutni status preostalih kosovskometohijskih Srba jeste status obespravljene verske manjine, čiji su i najsvetiji manastiri, po stavu UNESKO, ugroženi.
Ima, razume se, mnogo pojedinaca i grupa koje se iskazuju solidarnost, ali nema na vidiku organizovane političke snage koja bi postavila za glavni cilj preokretanje sadašnjeg stanja. Štaviše, okretanje glave od kosovske tragedije se širi među našim narodom. To je ljudski razumljivo, teške teme, one u kojima se otkriva bespomoćnost, od davnina se izbegavaju. Neki u tome, čak, vide mudrost.
No, u konačnici izbegavanje susreta sa stvarnošću jeste kratkovidost, koja se plaća visokom i ličnom i nacionalnom cenom. Oni koji vide u Srbiji preče probleme od Kosova, treba sami sebi da odgovore na pitanje: da li bi se došlo do ovolike pravne nesigurnosti u državi da se nije besomučno trgovalo pravima Srba na Kosovu i suverenitetom Srbije?
Od vlasti koja je dozvolila da joj Kurti postavlja uslove za pregovore, ne treba se, uprkos očekivanjima tolikih „velikih Srba“, ničemu nadati. Ničemu dobrom. Više se ne treba iscrpljivati ni u komentarisanju njenih medijskih spinova.
To je bolna lekcija i za same Srbe na Kosovu i Metohiji. Jedini način da poprave svoj položaj jeste da se samoorganizuju; bezsujetno sarađuju sa preostalim nacionalno i antikolonijano orijentisanim grupama u „užoj Srbiji“, Srpskoj, Crnoj Gori i dijaspori; dobro intelektualno da razmotre sve modele „opstanka“ koji im se nude, od informativnih portala (sada: obavezno latiničnih!), preko zaštite obrazovnih i zdravstvenih ustanova (koje će sledeće biti na udaru), do pronalaženja puta ekonomskog samoodržanja.
Kada rekoh modele „opstanka“, mislio sam na onaj koji je već programiran i već se sprovodi. To je onaj u kome opstaju „hrvatski Srbi“. Albanska elita ima konsenzus oko toga da je to najviše što se Srbima na Kosovu i Metohiju može „dati“. Za to ima podršku tzv. međunarodne zajednice. I ne treba imati nikakvo zavravanje u tom smislu. Poslednji je trenutak da se takva sudbina izbegne.