Piše: Želidrag Nikčević
(8. jun 1941. – 10. februar 2020)
Ne kaže se uzalud da upravo među lirskim pjesnicima treba potražiti imena koja omogućavaju da razumijemo karakterne crte epohe – nešto od osnovne duševne, duhovne i političke situacije našeg vremena. Ponekad su čitavi tomovi socioloških i psiholoških analiza potpuno inferiorni u odnosu na gotovo mahinalno pjesničko proniknuće u atmosferu i suštinske osobine savremenosti, u boju, ukus i miris stvarnog života određene ljudske zajednice.
Pjesništvo Ranka Jovovića izvanredan je primjer upravo takve dubinske lirske intuicije. U njemu je Crna Gora po svemu privilegovani objekat – tamni predmet poruge, čežnje i nostalgije. Drugim riječima, Jovović je veliki majstor političkog neorealizma, nepotkupljivi popisivač čije će anekse na zbilju morati da uzme u obzir svaki budući analitičar.
Ako ovom prilikom ostavimo po strani njegovu izuzetnu ljubavnu liriku i evociranje krajnje sugestivnih pejzaža djetinjstva i mladosti, čije lirske vibracije dolaze iz maglovite i bajkovite riznice, brzo stižemo do apriorne „jovovićevske“ tragičke note koja nas povezuje sa duševnošću i bićem srpskog naroda. Kao i uvijek u našoj istoriji, kao kod naših ponajboljih liričara, i ovdje su na zajedničkom poslu i revolt i pokajanje, i tamni prizori nacionalne drame u punom obimu, i praštanje, beskrajna nježnost – i vjera u ponajbolje što ovaj narod ima: u dušu i čiste riječi plemena.
Pritom, Jovović je jedan od onih rijetkih dijagnostičara koji nigdje sebe ne izuzimaju, nego naprotiv – svjedoče svojim životom jednako kao i svojim stihovima. On piše na ravnoj nozi sa stvarnošću, primajući i uzvraćajući udarce, ali ne uzmičući nikada. Ideologizovanom govoru Jovović suprotstavlja njegovo monstruozno naličje, i mi čujemo nepotkupljivi glas ljudskog protesta, a socio-politička zbilja prepuštena je vlastitoj hipokriziji. Jovovićeva pjesma konačno i neopozivo oslobađa pjesničku subjektivnost, baveći se onim što je najintimnije i najkrhkije, bez kompromisa sa malograđanskom fantazijom i njoj primjerenim modelima izražavanja.
Iako su mnoge Rankove pjesme na prvi pogled zapisane uzgredno, u magnovenju, kao pomalo neodgovorne vizije i mistifikacije, one precizno i ljubomorno čuvaju jedinstvenu energiju realizma. Riječ je o brzopoteznom demaskiranju svakodnevice, a u isti mah i o nekoj vrsti iskupiteljske strategije koja uopšte ne skriva bliskost sa molitvom. Malo je kod nas pjesnika koji su tako neposredno otvorili pjesmu za tzv. nepoetsko gradivo, koji su istovremeno tako romantični, što znači uzvišeni i patetični, i tako surovo realistični. Malo je srpskih pjesnika koji su svoj idealitet tako nemilosrdno i plodotvorno izložili svom realitetu, kao što je to učinio Ranko Jovović.
Zato se iza njegovih žestokih strofa jasno nazire ogromna ljubav prema skoro okupiranom, skoro izgubljenom zavičaju. I ogromna tuga. I vječna odanost snu o nekoj drukčijoj zemlji, toplijoj, mirnijoj, ljudskijoj… Ranko je takvu Crnu Goru nosio u sebi od rođenja, u svakom svom dahu, u krvotoku, i zato je njegov očaj bio neustrašiv. Zato je moguće da iz današnje političke agonije nastanu neke od najzanosnijih fantazija srpske lirike.
Pritom, da se ne zaboravi: ovaj čovjek je bio prilično usamljen; mnogo je više onih koji se ne usuđuju da imenuju ono što im se dešava pred očima, kao da su hipnotisani. Ovaj čovjek, međutim, svjedočio je da nas nije baš sasvim napustila hrabrost govorenja istine. Slava mu.
Izvor: Fejsbuk
