Piše: Jaroslav Pecnik
Iz niza njegovih uistinu briljantnih komada u kojima sve pršti od savršeno promišljenih rečenica, provokativnih dijaloga, metalingvističkih kalambura (nazivaju ga mađioničarem jezika), razigrane satire, a svekolika je tragedija naših života fascinantno “upakirana” u naizgled lepršavi zabavni kontekst, nemoguće izdvojiti najbolje, jer sva su mu djela jednostavno savršena, “najbolja”
Nedavno (29. studenog, ove 2025. godine), u svom domu u Dorsetu preminuo je Tom Stopard (85 godina), velikan svjetske literature, koji se svojim bogatim, prije svega dramskim opusom nametnuo ne samo kao jedan od najizvođenijih kazališnih autora naše epohe, već i kao neprijeporna intelektualna ikona britanske kulture druge polovice minulog i početka 21. stoljeća. Svojedobno, 2008. godine Daily Telegraph ga je svrstao na 11. mjesto ljestvice najutjecajnijih ličnosti u povijesti britanske kulture. Uspoređivali su ga čak i s Williamom Shakespeareom, jer slično djelima engleskog i svjetskog klasika dramske literature i Stoppardovi kazališni radovi uživaju široku popularnost i izvođeni su na svim svjetski najvažnijim pozornicama od “West End-a” do “Brodveja”. Neumoran radnik, uz kazalište pisao je za radio, televiziju, film, prevodio je s ruskog, poljskog, češkog i njemačkog (Čehova, Mrožeka, Havela, Nestroya, Schnitzlera itd.), a za film Rosencrantz i Guildenstern, sniman u Jugoslaviji (u naslovnim ulogama Tim Rot i Geru Oldmen), koji je na temelju vlastitog scenarija sam i režirao, 1990. godine u Veneciji osvojio je Zlatnog lava. Angažirani intelektualac, provokativan pisac i znatiželjan čovjek žedan novih spoznaja uspijevao je u onome o čemu su drugi autori mogli samo sanjati. Naime, opsjednut poviješću i pitanjima identiteta, kritički virtuozno artikulirajući najsloženije filozofske probleme, uz obveznu dozu tipično engleskog humora (u kojem su ironija, sarkazam i blagi cinizam neizostavni), uspijevao je na zabavan i razumljiv način širokom auditoriju izložiti svoje ideje, a da one pri tomu ni najmanje ne izgube na ozbiljnosti i relevantnosti.
“Kako sam postao židov”
Njegova djela nisu rezultirala samo visokim umjetničkim dometima, već su gotova sva posta(ja)la i komercijalnim uspješnicama, što je s jedne strane Stoparda učinilo materijalno osiguranom, čak bogatom osobom, a s druge neovisnim čovjekom, slobodnim intelektualcem koji se bez ikakvih obveza prema bilo kome mogao društveno angažirati, politički su-djelovati i boriti se za one ideale u koje je vjerovao: ljudska prava, slobodu i dostojanstvo svake ličnosti, posebice u “zarobljenim” totalitarnim društvima.
Kako je Tarkovski u svom prvom filmu adaptirao Hemingvejevu priču „Ubice“
Ali, za razliku od mnogih, nije osta(ja)o samo na riječima, već se sedamdesetih i osamdesetih godina (preko “Amnesty International-a”) aktivno uključio izravno pružajući materijalnu i svaku inu pomoć srednjoistočno europskim disidentima. A nakon što je posjetio SSSR (i susreo se sa disidentima Viktorom Fajnbergom i Vladimirom Bukovskim) i Čehoslovačku (sklopio iskreno prijateljstvo sa Vaclavom Havelom), posebice se zalagao za pomoć disidentima u Ukrajini, a najviše onima u Čehoslovačkoj, budući se i sam, kao Tomáš Sträussler rodio u toj zemlji (3. srpnja, 1937. u Zlinu), gdje mu je otac Eugen radio kao liječnik u glasovitoj tvornici obuće “Bata”, a majka Marta Bek (oboje Židovi) kao medicinska sestra. Interesantno je napomenuti kako Stopard dugo vremena nije znao da je Židov. Majka je praktički sve do svoje smrti (1996) pred svojim sinovima (Tom je imao starijeg brata Petera) skrivala taj dio obiteljske povijesti, ne želeći svoju djecu “opterećivati” bolnim i tragičnim nasljeđem, jer su roditelji i šira rodbina i s očeve i majčine strane bili pobijeni u nacističkim logorima smrti, u Terezinu i Aušvicu. Nedugo potom (1999) Stopard je objavio svoj slavni esej “Kako sam postao Židov”, u kojem je opisao šok koji je doživio kada je saznao za svoje porijeklo i odluku da ga temeljito (i književno) istraži.
Shvativši da će nacisti zauzeti i raskomadati Čehoslovačku i da će kao Židovi svršiti u konc-logoru, Eugen je s obitelji u travnju 1939. napustio Zlin i uz pomoć svog poslodavca prebacio se u Singapur, gdje je tvornica “Bata” imala svoju podružnicu. Ali ipak nije uspio pobjeći od rata. Naime, kada su Japanci napali Singapur, obitelji britanskih vojnika i zaposlenika bile su 1942. evakuirane u Indiju (Bombaj), pa tako i Marta s djecom. Ubrzo potom Eugen je, nakon ranjavanja tijekom borbi, uoči pada Singapura s ostalim ranjenicima prebačen na transportni brod koji su Japanci tijekom plovidbe prema Indoneziji torpedirali. Stopardov otac nije preživio. Marta se s djecom prebacila u u Darjeling, u podnožje indijskih Himalaja, gdje je počela voditi jednu od “Batinih” trgovina i tu je upoznala britanskog časnika Keneta Stoparda, za kojeg se u Kalkuti 1945. i udala. Svršetkom rata obitelj se vratila u Englesku, smjestila na porodično imanje u Notingemu, a Kenet je usvojio djecu (Tom je 1960. dobio britansko državljanstvo), dao im svoje prezime i nastavio ih školovati. Tom je pohađao ugledne i skupe koledže (Dolfin i kasnije Poklington Skul), ali po svršetku srednje škole nije želio studirati, već se 1954. zaposlio kao novinar u Bristolu i počeo pratiti kulturu i pisati kazališne kritike (tada je i upoznao slavnog Petera O´Tulia, koji mu je kasnije mnogo pomagao u radu), a potom se i sam, nakon što se preselio u London (1960), gdje je radio za časopis “Scene”, posvetio pisanju kazališnih djela.
Pozorište
U to vreme nastalo je njegovo prvo djelo Hod po vodi, koje je 1963. adaptirano za televiziju, da bi nakon pet godina bilo uprizoreno i na kazališnim daskama, ali sada pod nazivom Neka uđe slobodan čovjek. U međuvremenu Stopardova “egzistencijalistička komedija”, naslovljena Rosencrantz i Guildensternsu mrtvi, u kojoj su u fokusu dva sporedna lika iz Šekspirova Hamleta (praizvedena 1966), pobrala je na kazališnom festivalu u Edinburgu ogroman uspjeh i kod kritike i kod gledatelja, U prvih deset godina drama je izvedena na više od 250 pozornica diljem svijeta. Nakon toga, gotovo svako Stopardovo djelo, u kojima se dokazao kao (vele)majstor dijaloga, bilo je popraćeno trijumfalnim ovacijama, a on, ovjenčan svjetskom slavom, unisono prihvaćen kao jedan od najvećih dramskih pisaca našeg doba. U povijest je ušao i kao “najmlađi dramatičar” čije je djelo izvedeno u prestižnom National Theatre-u u Londonu. Ubrzo je u opticaj kazališnog (kao i oxfordskog) rječnika ušao i danas općeprihvaćeni termin “stopardovski”, kojim se označava maestralna (crno)humorna jezična igra u eksplikaciji i(li) istraživanju kompleksnih ontoloških i drugih filozofskih pojmova, kao i znanstvenih ideja i teorija. Iz niza njegovih uistinu briljantnih komada, u kojima sve pršti od savršeno promišljenih rečenica, provokativnih dijaloga, metalingvističkih kalambura (nazivaju ga mađioničarem jezika), razigrane satire, a svekolika tragedija naših života fascinantno “upakirana” u naizgled lepršavi zabavni kontekst, teško je izdvojiti najbolje, jer sva su mu djela jednostavno savršena, “najbolja”. I da, sva, ili gotova sva su svojevrsna čitanka povijesti 20. stoljeća, ali ipak osvrnuo bih se na ona koja su na mene, bilo da sam ih gledao ili čitao, ostavila najdublji dojam. Naime, Stopard u Češkoj uživa kultni status, njegova su djela većinom prevedena i sustavno se igraju u tamošnjim teatrima, a budući sam prilično dugo živio u Pragu, imao sam prigodu okoristiti se tom povlasticom. Naravno, igrao se i u nas. Ostala mi je nezaboravna zagrebačka inscenacija (u Teatru &TD, iz 1971) Rosencrantza i Guildenstern-a, u režiji Joška Juvančiča, u kojoj su naprosto briljirali Rade Šerbedžija i Ivica Vidović, nenadmašni u improvizacijama, pa se znalo dogoditi da u pojedinim predstavama naprosto zamjene likove. Ali iz meni neznanih razloga vremenom je interes za njegove komade u nas splasnuo, gotovo iščezao.
Drama Skakači (1972), “spoj intelektualne smjelosti i duboke osjećajnosti”, napisana u formi trilera, govori o ubojstvu i profesoru filozofije koji pokušava odgonetnuti da li je moral uvjetovan poviješću ili je pak apsolutni, Božji zakon? U komadu Travestija (1974) bavio se nekom vrsto SF konstrukcija, polazeći od činjenice da su tijekom Prvog svjetskog rata, u isto vrijeme u Cirihu boravili Lenjin, Tristan Cara i Džejms Džojs. Djelo Prava stvar (1982) s elementima autobiografije, posvećeno je istraživanju (ne)mogućnosti potpune iskrenosti u muško-ženskim odnosima i ukazuje na to kakve sve mučne posljedice proizlaze iz preljuba. Posebno mjesto u njegovom opusu zauzima drama Arkadija (1993) u kojoj se bavio teorijom kaosa, historiografijom i pejsažnom arhitekturom, gdje se pojavljuju razni likovi, primjerice Isak Njutn i lord Bajron, a sve se odigrava u tipično engleskom, ladanjskom aristokratskom ambijentu u kojem se glavni protagonisti međusobno sukobljavaju u raspravama oko raspada i propasti društva i njegovih vrijednosti. U monumentalnoj dramskoj trilogiji Obala utopije (“Putovanje”, “Brodolom” i “Spašavanje”, iz 2002) koja ukupno traje devet sati (premijerno izvedena londonskom nacionalnom teatru), Stopard je “uronio u ponore i tamu naše povijesti” kako bi “mapirao” usud čelnih ličnosti ruske emigracije sredinom 19. stoljeća. Četiri godine potom, izvedena je (u “Royal Court-u”) drama Rock´n´Roll, čija se radnja odvija u Čehoslovačkoj i u kojoj razmišlja o tomu kako bi se odvijao njegov život da se po svršetku Drugog svjetskog rata s majkom vratio u svoju rodnu zemlju. Pita se: bi li slijedio put svoga prijatelja Havela?
Filmovi, slava, žene
Stopard je tijekom spisateljske karijere napisao gotovo 50 kazališnih predstava i svaka je na svoj način velika i značajna. Primjerice, sama ideja da u jednočinki Rosencrantz i Guildenstern u fokus stavi dva sporedna lika iz Hamleta, dok se radnja Shakespearove tragedije (o)stavlja u pozadinu, bila je sama po sebi prevratnička, a takva je i njegova posljednja velika, mogu reći bez ikakvog pretjerivanja, genijalna drama Leopoldstadt (2020.) koju sam imao sreću gledati u Brnu.
Naime, ključna rečenica iz te jednočinke glasi: “Postojao je trenutak negdje na početku, kada smo mogli reći ne, ali nekako smo ga propustili”, nakon čega je za sve bilo kasno, upravo najbolje opisuje i sukus Leopoldstadt-a, odnosno autorovo suočavanje s Holokaustom kroz tragični usud bogate židovske obitelji Merz, u Beču od 1899. do 1955. godine. U tom procesualnom kontekstu antisemitizma Austro-Ugarske i njezina raspada, Hitlerovog Anschluss-a, ratnih strahota i nacističkog genocida nad Židovima, raspetljava se i sudbina glavnih likova ove zgusnute, mračne priče, ali u kojoj život na koncu ipak pobjeđuje. Leopoldstadt je melankolična, po mnogo čemu autobiografska priča kojom kao da je stavio točku na svoje upečatljivo djelo. I da, kada govorimo o Stopardovim dramama, često se zaboravlja reći jedna važna stvar: iako je napisao samo jedan roman, Lord Malakvist i gospodin Mun (1966), upravo je u njemu, kako tvrdi Hermion Li, sadržana većina tema i ideja koje ja kasnije razvijao i obrađivao u svom razgranatom dramskom repertoaru.
Uz kazalište, Stopard se intenzivno bavio i adaptacijama i pisanjem originalnih scenarija za filmove. Godine 1998. film Zaljubljeni Šekspir osvojio je sedam “Oskara”, pa tako i za scenarij kojem su koautori bili Marc Norman i Tom Stopard. Dakle, u svojoj impresivnoj karijeri Stopard je uz “Oskara” i “Zlatnog lava” osvojio još pet nagrada “Toni” i tri nagrade “Lorens Olivie”, što do sada nikome nije pošlo za rukom. Na filmu je surađivao sa najistaknutijim scenaristima i redateljima: Stivenom Spielbergom (Carstvo sunca), Džordžom Lukasom (Ratovi zvijezda), Rajnerom V. Fazbenderom itd. A još 1985. scenarij za kultni, distopijski film Brazil, koji su uz Stoparda (na)pisali i Teri Giliam i Čarls MekKeon, bio je nominiran za “Oskara”, ali nagrada ih je tada mimoišla.
Duhovit i šarmantan, po mnogo čemu pravi džentlmen, Stopard je uživao veliku naklonost žena. Tri puta se ženio, u prva dva braka dobio je četiri sina, ali ni on nije bio ravnodušan na ženske čari, imao je brojne ljubavnice, a javnosti su poznate njegove dugogodišnje burne romanse sa glumicama Felisiti Kendal i kasnije Senid Kjuzak, koja se na koncu vratila suprugu, glumcu Džeremi Ajronsu. Stopard je u nekoliko navrata bio ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu, ali čini se da se za politički “ukus” švedskih akademika isuviše naginjao liberalno lijevo, dok to nije smetalo britanskoj kraljici (Elizabeta II), koja ga je 1997. proglasila vitezom, da bi 2000. godine dobio prestižni “Order of Merit”. Osobno, od brojnih respektabilnih priznanja koje je primio najviše se ponosio činjenicom da je pod pokroviteljstvom Fondacije Povelja 77 bila 1983. godine u Stokholmu ustanovljena prestižna nagrada koja je nosila njegovo ime (“Cena Toma Stoparda”), koja se dodjeljivala za “iznimno” esejističko djelo češkim autorima u egzilu, ili onima kojima je bilo zabranjeno javno djelovati u domovini, pa su morali objavljivati u samizdatu, u okviru takozvane podzemne disidentske kulture. I što reći na kraju, do ponoviti: Stopardovo impresivno djelo moćna je i velika književna oda slobodi, ali i oda o mogućnostima njezina (gu)bitka.
Izvor: Vreme
