Piše: Žarko Marković
Sredinom decembra 2016. godine tadašnji (a i sadašnji) predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik objelodanio je da je dobio poziv da prisustvuje inauguraciji novoizabranog američkog predsjednika Donalda Trampa. Bilo je to mjesec i kusur dana nakon što je Tramp izabran za 45. američkog predsjednika i u momentima kada je cijela planeta bila u neizvjesnosti ne znajući šta može da očekuje od „kontroverznog biznismena“ koji se našao na čelu najveće svjetske sile.
Uoči tih američkih izbora zajednica Srba u SAD je podržala Trampa, a to su činili i pojedini srpski političari, pa je poziv na inauguraciju bio finale cijele priče. Međutim, u danima koji su uslijedili, mediji su, zabavljajući se tom informacijom, otkrili da nije riječ o zvaničnom pozivu, nego da je u pitanju jedan od brojnih neformalnih skupova koji organizuju različite organizacije u Vašingtonu povodom inauguracije. Ipak, Dodik nije odustajao od prvobitno plasiranog stava, a 20. januar, dan inauguracije se približavao. Njegov put u Vašington, međutim, zaustavljen je samo tri dana prije tog datuma kada su američki zvaničnici saopštili da su Dodiku uvedene sankcije zbog „ometanja provođenja Dejtonskog sporazuma“. Predsjednik Srpske završio je tada na takozvanoj crnoj listi, što je automatski značilo da je spriječen da putuje u SAD bilo kojim povodom. Dodik je to tada nazvao „osvetom odlazeće demokratske administracije“.
Osam godina kasnije Dodik se i dalje nalazi na toj crnoj listi. U međuvremenu je Tramp odradio prvi mandat, pa izgubio izbore na kojima se u Bijelu kuću vratila „demokratska administracija“, a zatim ponovo pobijedio, u novembru prošle godine, ubjedljivo ostavivši iza sebe Kamalu Haris. Za to vrijeme, osim Dodika, na zloglasnoj crnoj listi koju kreira OFAC, kancelarija u okviru Ministarstva finansija SAD, našlo se gotovo kompletno političko rukovodstvo Republike Srpske, pojedini ministri, pa čak i pojedinci iz birokratskih struktura poput generalnog sekretara Kabineta predsjednika Republike Srpske. Sankcije zvaničnicima u Banjaluci otežali su njihov svakodnevni život, a ozbiljnije posljedice po cijelo društvo u Srpskoj nastupile su kada su se na crnoj listi našle i pojedine kompanije koje su zapošljavale na stotine radnika. „Grijeh“ tih kompanija bio je što su, bar su tako Amerikanci procijenili, u tijesnim vezama sa Dodikom i njegovom porodicom. Te kompanije su, nakon što su banke odbile da sarađuju sa njima, bile prinuđene da zaustave poslovanje i proglase likvidaciju ili stečaj, zbog čega je ogroman broj njihovih radnika praktično završio na ulici.
Iako niko od srpskih zvaničnika u regionu to otvoreno ne govori, iz njihovih izjava, još od Trampove pobjede, moglo se naslutiti da su očekivanja od nove američke vlasti danas mnogo veća nego prije osam godina. Kada je konkretno Republika Srpska u pitanju, ta očekivanja ne tiču se samo sankcija, ali i po tom pitanju postoje određena nadanja.
„Nas zanima da sankcije budu skinute ljudima. Sa firmama je gotovo, one su ugašene. Imamo informacije da će u tom ođeljenju koje se bavi sankcijama svi biti promijenjeni“, izjavio je Milorad Dodik početkom godine za banjalučke medije.
I drugi poznavaoci prilika tvrdili su prethodnih sedmica da će Tramp sigurno skinuti sankcije pojedincima iz Republike Srpske ne podastirući za to nikakve konkretne dokaze.
Sankcije su, međutim, tek jedan „par opanaka“ u priči o očekivanjima od Trampa. Druge riječi Milorada Dodika otkrivaju o čemu se radi. „Naš je cilj neutralna pozicija Amerike. Oni su do sada bili jednostrani i činili su sve da sruše Dejtonski sporazum. Kada to vidimo, mi nemamo nijedan razlog da ga branimo. Očekujem da Amerikanci kažu da prepuštaju ljudima u BiH da odluče o sudbini zemlje, a mi znamo šta ćemo odlučiti“, rekao je Dodik apostrofirajući da je i on lično uticao na Srbe u SAD da glasaju za Trampa.
Nikola Tanasić: Novi „Čuvari galaksije“ – lament nad smrću Amerikane
Te su riječi izazvale zebnju u drugom dijelu BiH, naročito u Sarajevu. Bošnjački političari, i tri decenije nakon završetka ratnih sukoba, i dalje se čvrsto oslanjaju na strani faktor, očekujući i prizivajući međunarodni intervencionizam. Nije taj njihov stav neutemeljen, imajući u vidu da su se razni ambasadori, a prije svih, američki, proteklih godina, intenzivno miješali u unutrašnja pitanja BiH. Banjaluka danas zastupa stav koji otprilike glasi: ne treba nam nikakva pomoć od Amerikanaca, samo ne želimo da se miješaju.
Temelj za takav stav je prvi Trampov mandat kada je američki intervencionizam u BiH bio sveden na najmanju moguću mjeru. Zanimljivo je da sarajevski političari prilično tiho dočekuju 20. januar i zvanično ne iznose očekivanja od Trampa, ali baš to ćutanje dokaz je, tvrde u Banjaluci, zebnje koju imaju od njegovog novog mandata.
Postoji i treća škola mišljenja koja zastupa stav da ni jedna ni druga strana ne treba niti da previše očekuju, niti da isuviše mnogo strepe od promjena u Vašingtonu. Potvrdu takvog stava vide u aktuelnom trenutku američke spoljne politike koja je oko bacila na Kanadu i Grenland. Kada se na to dodaju ratovi u Ukrajini i pojasu Gaze, BiH zaista, iz vašingtonskog ugla, izgleda nebitna.
Izvor: P- Portal
