Cetinje, 4. avgust 2026.
Bez namjere da ulazimo u polemiku sa medijskom kućom i novinarem koji su nebrojeno puta pokazali manjak profesionalnosti i višak nedobronamjernosti u bavljenju temama koje se tiču Mitropolije, ukratko ćemo prokomentarisati navode iz teksta objavljenog juče u Pobjedi pod naslovom „Iz riznice Cetinjskog manastira nestalo 19 kulturnih dobara“.
Najprije, kulturno dobro je zbirka crkvenih utvari, a ne pojedinačan predmet, tako da je autor/urednik već na samom početku pogriješio ustvrdivši u naslovu da je „nestalo 19 kulturnih dobara“. Istina je da radna grupa Narodnog muzeja nije svojim izvještajem obuhvatila jedan broj predmeta iz zbirke, jer su joj bili nedostupni, a ne da su nužno nestali. Uostalom, i sam autor u tekstu navodi da je zvaničan nestanak utvrđen samo za tri panagije ukradene u pljački manastirske riznice osamdesetih godina prošloga vijeka.
Dakle, suprotno tvrdnji autora, ekipa Narodnog muzeja je imala nesmetan uvid u stanje svih predmeta, onda kad je došlo do dogovora sa Mitropolijom. Možemo reći da je saradnja bila na veoma dobrom nivou. Tačno je da je Mitropolija insistirala na tome da se tim Narodnog muzeja drži stručnog dijela bez ulaženja u pitanja svojine nad predmetima. Zbog toga je došlo do odlaganja predmetnog pregleda iniciranog 2019. godine. No, tada se Mitropolija, zajedno sa svim pravoslavnim vjernicima ove zemlje, kao što je javnosti dobro poznato, borila protiv namjere tadašnjeg režima da Crkvu podredi svojim partijskim i ideološkim interesima. Čim su se prilike stabilizovale, pregled je obavljen.7
Autor pominje da u toku (nikad završene, a dobro naplaćene) revalorizacije kulturnih dobara 2013/2014. godine, stručni tim nije imao priliku da izvrši „vizuelnu prospekciju“ predmeta iz zbirke, ali prećutkuje da je komisija Narodnog muzeja imala svoj tim koji je prethodno pregledao predmete, o čemu je pisala upravo Pobjeda 19. aprila 2013. godine.
Ovlašćeni predstavnik Mitropolije je u Upravi Policije dao izjavu u vezi sa posljednjom krivičnom prijavom podnijetom od strane Narodnog muzeja zbog sumnje na nestanak predmeta i koristimo priliku da te stavove ponovimo. Moguće je da je nešto od predmeta nestalo u pomenutoj krađi, ali da nisu odmah ni evidentirani, jer se radi o ikonama manjih dimenzija nevelike materijalne i kulturne vrijednosti (uglavnom ruskog porijekla s kraja 19. vijeka – neke čak i odštampane na papiru u drvenim okvirima). Ne umanjujući značaj svakog predmeta iz istorije, moramo naglasiti da u riznici Cetinjskog manastira i našim hramovima ima mnogo vrijednijih eksponata (nedostajući nisu ni bili dio stalne postavke). Takođe, ne isključujemo mogućnost da se neki od predmeta vratio u posjed Narodnog muzeja, kao što se to desilo sa arhijerejskim žezlom (štakom) mitropolita Petra Drugog Petrovića Njegoša, koji se sada nalazi u Njegoševom muzeju u Biljardi, iako nije dovoljno jasno kada je iznijet iz manastira, a pripada istoj zbirci. Moguće je takođe da je, zbog mnoštva ikona u manastiru, došlo do izostanka identifikacije nekih od predmeta i da će se to ispraviti u narednom periodu.
Na kraju, najveći interes da se ništa od nasljeđa trajno ne izgubi ima upravo Crkva. Njeno sveštenstvo, monaštvo i vjerni narod se svakodnevno trude da se izgubljeno nađe, razrušeno sagradi, nedostajuće nadomjesti. Uz to, crkvena dobra se umnožavaju i to na način da će generacije ispred nas imati šta da štite i o čemu da se brinu.
