Piše: Želidrag Nikčević
Na današnji dan 07. 10. rođen je Mihailo Lalić.
Sjećate li se Lelejske gore i Ratne sreće, dolazi li vam ponekad Zlo proljeće?
Da su Lalićeva djela impresivna, da posjeduju visoku umjetničku vrijednost – nema nikakve sumnje. A da li će biti trajna, to umnogome zavisi i od nas: da li ćemo, kao zajednica čitalaca, imati dovoljno snage, dovoljno širine i senzibiliteta da Lalićevo stvaralaštvo trajno ugradimo u sopstveno duhovno nasleđe, i da pouke koje nam ono nudi – jer ovdje nije riječ o umjetnosti radi umjetnosti – učinimo dijelom naše savremenosti.
Nema u Lalićevim temama ničeg ekskluzivnog – mnogi crnogorski pripovjedači hvatali su se u koštac sa sličnim stvarima – a dobijali smo samo blijede kopije. A ovaj čovjek je svojom originalnošću i snagom očigledno prevazišao uobičajeni književni i kulturni horizont, ovaj vizionar je svoja stroga i prekorna pisma slao u budućnost, možda ni sam ne očekujući da će ona stići na odredište.
Zaboravljati njega, to znači zaboravljati i sebe, pokrivati sopstvene oči dlanovima i tako nasumice koračati kroz istoriju. Ignorisati Lalića i njegovu moćnu prozu, kao da o Crnoj Gori ima tačnijih, mudrijih i ljepših slika, kreiranih sa više razumijevanja i ljubavi, to sebi može da dopusti samo neka potpuno ošamućena, nekulturna i nesrećna zajednica.
A eto, i u Crnoj Gori i u Srbiji, upravo to se dešava: zaborav Mihaila Lalića i njegovih strogih lekcija, uzornih obrazaca ne samo pripovjedačke umjetnosti našeg podneblja, nego i etičke, i političke drame, i tragičnih raskola, patnje i ljepote jednog malog naroda. Pa ako to zaboravimo, ako ignorišemo ono što smo od Mihaila Lalića mogli da naučimo, a sve je još tu, i sve je zapisano, onda neminovno pristajemo na lažne, inferiorne, pomodne, trgovačke obrasce mišljenja i življenja. Onda nije ni čudo što Crnu Goru sve češće opisuju i hvale banalni imitatori.
Neko je to već rekao, ali da ponovim: više se o Crnoj Gori može naučiti iz Lalićeve proze – nego iz tona istoriografske, etnografske, sociološke, politološke i slične građe koju su posle njega nagomilali tzv. eksperti nacije, pri čemu je on sam i kao umjetnik i kao čovjek bio hiljadu puta skromniji i čestitiji.
U svakom slučaju, ja Crnu Goru ne mogu da zamislim bez njegovih beskrajno surovih i beskrajno nježnih snoviđenja. Tačno je: on svoj neumoljivi rukopis čvrsto veže uz realističko stablo srpske književnosti, pod prismotrom etike, tamo gdje se istorija i pojedinac suočavaju najdirektnije i najtragičnije. Usmjeravajući pismo lavirintom etike, znao je Mihailo Lalić čega se sve mora odreći, ali je i njegov ulog bio ogroman. Iskreniji i temeljitiji od drugih, on je morao da bude svjedok naših trauma, i sam opčinjen raskolima očito nedovršenim.
Njegov moćni pripovjedački glas pomaže nam da raspoznamo glavne karakterne crte epohe – ne samo one prošle, nego i ove sadašnje – i to je ono što najteže prihvataju njegovi isprazni hvalitelji i lažni sljedbenici.
Veoma je važno da se Lalićevom imenu i djelu ukaže poštovanje, ne samo zato što je to poštovanje umjetnički zasluženo, nego i zato što – izlazeći u susret njegovoj kompleksnoj prozi – pokazujemo da smo dostojna adresa njegovih pisama u budućnost, da smo ga čitali i da naša zahvalnost može bar donekle nadoknaditi nedovoljno znanje o veličini tog dara.
Izvor: Iskra
