Uoči početka indikta, odnosno nove crkvene godine, koja počinje 1. septembra, vaseljenski patrijarh Vartolomej uputio je poslanicu u kojoj govori o odgovornosti za očuvanje životne sredine.
Kako navodi, „višestruka savremena ekološka kriza jeste kriza čovekove slobode, njegove religije i filosofije, njegovog etosa i kulture. Njoj prethodi ‘rđavo izopačenje’ naše slobode, naše odvajanje i otuđenje od Izvora Života, a zatim sledi ponašanje koje je pogubno za prirodnu sredinu. Vaseljenska patrijaršija od 1989. godine do danas nije samo ukazivala na duhovne dimenzije ekološkog problema, već je otvorila i nove puteve i perspektive za njegovo rešavanje“.
Poslanica vaseljenskog patrijarha
Blagodaću Boga, Darodavca svakoga dobra, danas stupamo u novu crkvenu godinu, poštujući i proslavljajući, psalmima, himnama i duhovnim pesmama, na njenom početku „Dan molitve za zaštitu prirodne sredine“.
Višestruka savremena ekološka kriza jeste kriza čovekove slobode, njegove religije i filosofije, njegovog etosa i kulture. Njoj prethodi „rđavo izopačenje“ naše slobode, naše odvajanje i otuđenje od Izvora Života, a zatim sledi ponašanje koje je pogubno za prirodnu sredinu. Osećamo duboku blagodarnost zbog činjenice da pionirske inicijative i delovanje Vaseljenske patrijaršije, neprekidno od 1989. godine do danas, nisu samo ukazali na duhovne dimenzije ekološkog problema, već su otvorili i nove puteve i perspektive za njegovo rešavanje.
Ekološke konferencije, odgovarajući međuhrišćanski i međureligijski dijalozi, konkretni predlozi Velike Crkve o pitanjima životne sredine, ukazivanje na društvene dimenzije i posledice ekološke krize i druge slične aktivnosti predstavljaju snažan predlog za očuvanje životne sredine, sa naglaskom na neodložnoj potrebi za „kopernikanskim zaokretom“ u razumevanju ideje napretka i u odnosu čovečanstva prema prirodi, kao i u načinu delovanja činilaca političkog, ekonomskog i društvenog života, Crkava i religija, nauke i tehnologije, kao i u obrazovanju mladog naraštaja.
Nastavićemo, delom i rečju, da ističemo ekološki predlog Svete Velike Hristove Crkve, dinamiku njenog odnosa prema tvorevini, zasnovanog na Evharistiji, podvigu i slavoslovlju, uvek naglašavajući da je neophodan temeljan bogoslovski rad kako bi se razjasnila autentična ekološka poruka naše pravoslavne vere i predanja, na dobro „veoma dobre“ tvorevine.
Uvereni smo da će isticanje verskih i etičkih dimenzija ekološke pretnje dovesti do svesti o suštinskom značaju „ekološke odgovornosti“. Krajnje je vreme da čovek prestane da se ponaša kao da ne zna i da se konačno oslobodi zablude da planeta Zemlja može unedogled da podnosi opterećenja i razaranja koja izaziva čovek, kao i da priroda ima moć da se sama od sebe obnavlja. Etos odgovornosti za zaštitu prirodne sredine mora da se izražava na globalnom, nacionalnom, lokalnom i ličnom nivou. Ponavljamo još jednom da je razvijanje ekološke odgovornosti „kategorički imperativ“ za čovečanstvo, suočeno sa najvećom pretnjom sa kojom je bilo pozvano da se suoči tokom čitavog svog istorijskog puta.
Sasvim je očigledno da, dokle god preovladava antropološki obrazac koji predstavlja „bezumni bogataš“ iz Jevanđelja (Lk 12, 17–21), sa njegovim rečima: „Srušiću žitnice svoje i sagradiću veće, i onde ću sabrati sva žita moja i dobra moja“, i: „Dušo, imaš mnoga dobra sabrana za mnoge godine; počivaj, jedi, pij, veseli se“, čovečanstvo podriva sopstvenu budućnost i uništava svoj „dom“. „Moderni gresi“ čovečanstva stvorili su, i nastavljaju da stvaraju, nove podele i raskole između čoveka i prirode.
Savremeni „čovekobog“ istrajava u uništavanju Zemlje, ne obazirući se na meru i granice u ime geopolitičkih planova i ekonomskih interesa, potrošačkog načina života i zadovoljavanja, u suštini nezasitih, potreba, ali i, na dubljem nivou, usled unutrašnjih poremećaja u načinu života i sistemu vrednosti. Posledice globalne prevlasti težnje ka manipulisanju prirodom, njenom pretvaranju u sredstvo i njenom iskorišćavanju biće tragične za život na našoj planeti.
Sve šire prihvatanje i zvanično ustanovljavanje 1. septembra u hrišćanskom svetu kao Dana zaštite prirodne sredine danas dobija poseban značaj kao simvol i konkretan doprinos unapređivanju jedinstva hrišćana. S druge strane, proslavljanje „Tvorca celokupne tvorevine“ na početku indikta u našem liturgijskom predanju predstavlja dragoceno nasleđe, kao poziv i podsticaj na poštovanje tvorevine, koja trpi posledice neprimerenog čovekovog nasrtaja na nju.
Najčasnija braćo i najljubljenija čeda,
Poštovanje osnovnih stubova ekološke kulture može da zaustavi tendencije koje vode uništavanju našeg zajedničkog doma i da otvori „jedini ekološki put“ održivog razvoja. Uopšteno govoreći, čovečanstvu je potrebna saglasnost oko jednog jezgra zajedničkih temeljnih vrednosti, koje će, u svetu sukoba i polarizacija, služiti kao kompas na putu ka budućnosti. Osovinom ovog sistema vrednosti smatramo načelo solidarnosti, kao činioca zajedničke odgovornosti, dijaloga i iskrene uzajamnosti, zajedno sa kolektivnom odgovornošću za zaštitu prirodne sredine. Kako delatno poštovanje svetinje ljudske ličnosti, tako i briga za celovitost tvorevine predstavljaju, sa hrišćanskog stanovišta, životne izraze evharistijskog ostvarenja Crkve i čovekovog prizvanja da postane „sveštenik“ tvorevine.
U tom duhu, želeći da nova crkvena godina bude blagoslovena i plodna dobrim i bogougodnim delima, prizivamo na sve vas, molitvama i posredovanjem Presvete Bogorodice Pamakariste, čiju sveštenu ikonu pobožno čuvamo u Svečasnom patrijaršijskom hramu i celivamo je „ustima, srcem i voljom“, blagodat i milost Gospoda i Boga i Spasitelja našega Isusa Hrista, čije presveto ime neka je blagosloveno i proslavljeno sada i uvek i u beskonačne vekove. Amin!
Izvor: Život Crkve
