Piše: Janja Gaćeša
Takozvana vlast u Prištini zatvorila je gotovo sve institucije južno od Ibra koje rade po sistemu države Srbije, odnosno one koje su za kosovsko-metohijske Srbe jedine legalne i legitimne.
Od trenutka kada su na severu pokrajine uradili isto, čekali smo svoj red – poslednjih meseci gotovo svakodnevno. Mnogima od nas desilo se da od zaposlenih u njima čujemo: „Da završimo šta možemo, dok nas ne zatvore“. Svi su to očekivali, nema tu nekog posebnog iznenađenja, i, eto, dogodilo se, u sklopu predizborne kampanje Aljbina Kurtija za izbore raspisane za deveti februar.
Sve se desilo u istom danu. Akcija detaljno planirana sa ciljem da ostavi jak utisak na albansko biračko telo. Na pojedinim mestima sve su posmatrali pripadnici EULEKS-a, a radnici koji su proterani sa svojih radnih mesta ostali su mirni. Usledile su reakcije zvaničnog Beograda, pripadnika međunarodne zajednice i ništa – iskreno, bolje da su ćutali. Od tih praznih saopštenja, svima je nekako dodatno pripala muka.
Neću da dužim priču oko toga, već se sve zna i, ako ćemo pravo, za sve njih koji su u ovome učestvovali to je već prošlost. Samo još jedna stavka na parčetu hartije koja je prekrižena, a tiče se našeg opstanka ovde.
Nemojte da vas čudi ova moja gotovo pa ravnodušnost. Ako smo u proteklih 25 godina, da ne pominjem vreme pre 1999. godine, toliko toga doživeli i preživeli, sahranjivali mrtve – među njima i decu – ubijenih od albanske ruke, i niko za to nije odgovarao, a istarge su vodili pripadnici misija UNMIK-a, KFOR-a, EULEKS-a, onda i ovo moramo preživeti.
Pastirski apel vernom narodu eparhije-raško prizrenske na Kosovu i Metohiji
Predizborni potezi
Sada nam je život u getu dodatno otežan, sve je komplikovanije. Još više su se ljudi zatvorili po selima, jer nema institucija u koje su dolazili i završavali sve što treba, ali idemo na nov nivo trpljenja – nema druge. Ovde su Srbi prepušteni sami sebi, pomoć i podršku nemaju niotkuda, pa koliko ko izdrži.
U takvim okolnostima potpune neslobode, kada ne znate šta nosi dan a šta noć, i hoće li vas policija uhapsiti pod sumnjom za ratni zločin ako samo kažete da ne prodajete kuću i imanje, od nas obespravljenih Srba očekuje se da izađemo na izbore koje je raspisala „država Kosovo“ i glasamo.
„Evo, ovo ti je predizborna kampanja i Kurtija, ali i ovih što bi da nas predstavljaju u separatističkom parlamentu“ , rekla mi je prijateljica komentarišući ovo što napred pomenuh. Baš je u pravu!
Aktuelni režim Aljbina Kurtija čini sve, i ne samo u predizbornoj kampanji, da Srbi konačno prihvate da nemaju šta da traže na svojoj vekovnoj zemlji. Isto kao i Haradinaj, Tači i ostali. Mislim, mi to znamo i da reč ne progovore, ali mora i da nam se pokaže, da se demonstritira „sila države“ u smislu da im niko ništa ne može, i ne samo zbog nas, već i zbog Albanaca koji ovde žive – možda i više zbog njih.
Tolerišući zlodela nad Srbima, jer se sve odvija pod njihovim budnim okom, Zapad i dalje vodi apsolutno neprijateljsku politiku prema nama. Sve što se nama dešava nije humanitarna katastrofa, ni kršenje ljudskih prava, već multietničko društvo koje su oni stvorili, pa sada, neko je u njemu milom, a neko će morati i silom – biće onako kako samo njima i njihovim planovima odgovara.
Pastirski apel vernom narodu eparhije-raško prizrenske na Kosovu i Metohiji
Sila se odnosi na Srbe koji ovde žive, naravno. Nameće nam se multietničko društvo po njihovom kroju koje ne samo da to nije, već nikada neće ni biti. „Odredili nam stranci 10 mesta u tom parlamentu i sad ova naša šaka jada ima da se zakrvi za tih 10 stolica. Samo da sednu u njih, i tu se sve završava. Sigurno mogu nešto da urade, da promene. Ne, žimi ti“, reči su starijeg srpskog domaćina iz sela Livađe u opštini Lipljan.
O kampanji razjedinjenih Srba sa Kosova i Metohije, u okviru koje je država Srbija podržala Srpsku listu, neću mnogo da pišem. Šta god da nude, obećavaju, sve se svodi na „državu Kosovo“, onu koja nas progoni i u kojoj još samo fali da nam se žute trake stavljaju oko ruke kad izlazimo iz svojih geta. Pomenuću samo rečenicu koja se može čuti i u ovoj kampanji koju vode po srpskim selima: „Nećemo da obećamo ono što ne možemo da ispunimo.“
Dosadašnja praksa njihovog bitisanja po separatističkim institucijama, duga 12 godina, govori nam da nemamo čemu da se nadamo. Ne zato što smo nezahvalni, ovakvi ili onakvi, već što na terenu svih ovih godina svojim očima gledamo i na svojoj koži osećamo (ne)učinak Srba u tkz. kosovskim institucijama – na centralnom i lokalnom nivou. Odnosno, učinak postoji, ali na našu štetu.
Izmenjena atmosfera
Osim što su uspeli da daju pun legitimitet „državi Kosovo“, nemam šta drugo da nabrojim. Evo, na primer, pitanje: Šta se dešava po pitanju povratka Srba na Kosovo i Metohiju? To ministarstvo u „Vladi Kosova“ vode Srbi više od decenije.
Ono je deo iste ove vlasti koja je zatvorila srpske institucije severno i južno, u čijem parlamentu sedi rezervni tim Srpske liste. Onaj izabran na izborima ih „bojkotuje“, a ovaj drugi nije radio ništa, sem što je čuvao stolice. Vidite, i bojkot na Kosovu i Metohiji ima dugo značenje . Sve ovde može da se izvrne, okrene, da naopako postane pravo, samo istina da se zataška.
Zato mnogi Srbi smatraju poslednje neprijateljske poteze Prištine (zatvaranje srpskih institucija) i kao negativnu kampanju za sve Srbe koji učestvuju na izborima, ali i kada su u pitanju izbori uopšte. Ali, znamo i kako će mnogi biti naterani da na njih izađu. Čovek u getu, ipak, nije slobodan.
Pastirski apel vernom narodu eparhije-raško prizrenske na Kosovu i Metohiji
Moram da kažem da zapadnjacima ni ovo milom ne ide baš glatko, jer Albanci su sve samo ne zadovoljni kako im „država“ izgleda. Mediji su preneli da su na predizbornom skupu u Srbici, Albanci iz te varoši i okoline, Kurtija i ostale lidere vladajućeg „Samoopredeljenja“ dočekali zvižducima, petardama i uvredama, pa je policija suzavcem morala da rasteruje masu.
Nisu hteli da čuju Kurtijeve hvalospeve o „oslobađanju“ severa Kosova, zveckanje oružjem i ostale priče o državi koja, u stvari, ne postoji. Eno ih po mrežama objavljuju kako je Kurti u Srbicu došao u panciru.
Srbica je u Drenici. Tamo gde Srbi pre 1999. godine skoro i nisu zalazili, gde su Albanci živeli po nekim svojim pravilima i niko im nije ništa mogao, čak ni pripadnici međunarodne zajednice kasnije. Sada i iz tog dela Kosova i Metohije Albanci masovno odlaze, škole im se zatvaraju jer nama đaka, a očigledno ni Kurti ne stvara državu za koju su se decenijama borili ne birajući sredstva.
U Tačija, Haradinaja i ostale vođe takozvane „OVK“ davno su izgubili poverenje i ne samo to, potpuno su ih razočarali enormnim bogaćenjem i nebrigom o običnim ljudima. Sami o tome pričaju već godinama. Nekada bi zarad većeg dobra ovacijama dočekali bilo kog Albanca, istrpeli bi sve i svašta, jer su imali cilj. Više nije tako. Od mnogih Albanaca sam čula da na izbore neće da izađu.
Ponoviću po ko zna koji put, sve što se dešava na Kosovu i Metohiji deo je velikog projekta zapadnih zemalja i decenijama, posebno poslednjih 25 godina, jasno nam se stavlja do znanja da u njemu mesta nema za nas. Fakat je da će nas posle ovog najnovijeg udarca biti manje, ali će nas i dalje biti.
Dr Vladan S. Bojić: „Kada nema predaje, to se na srpskom jeziku kaže – Kosovo“
Ostati i opstati
Nikako da shvate da ako nas nisu oterali bombama, otmicama i vađenjem organa, pogromom, ubistvima, batinama, perfidnim institucionalnim pritiskom koji traje, da neće ni sada. Da nas ne zanima njihova lažna multietničnost, i njihove lekcije o tome kako treba zajedno da živimo.
Neka ostave Albance na miru, prestanu da ih lažu i obmanjuju da imaju državu, već da priznaju da su ih i oni pročitali (govorim o običnom narodu) i sve će biti lakše. Znamo mi kako da živimo zajedno, samo neka se oni ne mešaju.
Kada smo mi, Srbi, u pitanju sve češće čujemo na televiziji kako je priča oko Kosova i Metohije gotova. Svi se ponašaju kao da ovde srpski Ustav nije pogažen. Zaboravlja se odakle je Srbija. Bez tog korena, ko god da Srbiju uzima uz slatkorečive laži, radi to samo da bi ona nestala. Nama nema druge nego da nastavimo da bitku za odbranu svojih ognjišta i grobova, svoje zemlje Srbije, bijemo sami.
Sva sila sveta sručila nam se na leđa, a odbrana nam je trpljenje. Ne zato što volimo da nas muče, već zato što imamo viši cilj, a to je da dočekamo oslobođenje. Čovek je najjači kada čeka slobodu.
Pastirski apel vernom narodu eparhije-raško prizrenske na Kosovu i Metohiji
Zato se predstavnici ovog nakaradnog i odlazećeg svetskog poretka tako ophode prema nama, jer im dve i po decenije rušimo plan, nagrizamo ga. Mi smo rak rana sveta, i svedoci smo metastaza svuda po njemu. Uzimamo sebi za pravo, a vi nam praštajte, da kažemo da bi sve brže išlo, na Kosovu i drugde, da su uspeli etnički da očiste ovaj prostor. Svedok sam njihove velike želje.
Niko ne zna šta će sa nama – ni Zapad, ni Beograd, ni Albanci, čini se ni naša crkva – Bože oprosti. Valjda su zato odlučili da je lakše da nas niko ne pominje, ili da to bude minimum minimuma, da nas skoro pa ignorišu.
Postali smo im kost u grlu, kamen saplitanja, jer znaju da je sa nama istina. Od nje se uvek svi najviše plaše, jer pre ili kasnije ona svakoga stigne, izađe na površinu. A, kod nas Srba sa Kosova i Metohije je sve tako jednostavno, jer mi znamo da gde je istina tu je Bog. I to je sva filozofija. Šta god da nam urade, ostaće barem jedan Srbin na Kosovu i Metohiji da tu istinu svedoči.
Izvor: Novi Standard
