Par dana uoči ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju, vrlo zapažen nastup u javnosti imao je Nikola Radunović pjevač cetinjske grupe „Perper“ koji je pozvao patrijarha i mitropolita da „iskoriste priliku“ i objave kako priznaju „brata Crnogorca“ i da ga, parafraziram, prime u bratski zagrljaj, takvog kakav je. Malo je vjerovatno da iza riječi ovog pametnog i dobrog čovjeka mogu stati svojim potpisom svi oni koji su se protivili ustoličenju na Cetinju, pogotovo ne svi oni koji su bili agresivni (što na djelima, što na riječima), ali su Nikoline riječi ostale u odjeku, kao prilika da „druga strana“ o njima razmisli…
Ja nemam vlast u Crkvi da bih mogao da sugerišem neki crkveni odgovor na ovaj Radunovićev predlog, ali evo koristim priliku da pred javnošću, glasno razmislim, o tome šta bi „priznavanje Crnogoraca“ u Crkvi, konkretno u SPC, moglo da znači i kako da se to sprovede?
Može li od kakve pomoći biti to što je SPC, kao uostalom i sve druge pomjesne pravoslavne crkve u svojoj suštini dio saborne apostolske crkvenosti, kojem nikakva nacionalna pripadnost ne znači ništa ako nema jevanđelja i Hristove nauke, a ako ga ima onda su u to sabranje prizvani svi narodi i svi zemaljski (id)entiteti? U SPC niko se ne krštava niti vjenčava u „srpstvo“ nego u Jednu i Svetu vaseljensku Crkvu.
Može li što koristiti činjenica da je SPC jedan administrativni naziv, koji ima svoje istorijsko utemeljenje i za koji naziv su emotivno i tradicionalno vezani mnogi vjernici, ali taj naziv (kako sam više puta čuo od brojnih sveštenika i domaćih teologa) ne nameće nikom naciju, niti ikoga obavezuje na identitet koji mu je stran. Bivši rektor Cetinjske bogoslovije, otac Gojko Perović je to slikovito objašnjavao poređenjem sa imenom države Crne Gore (ali i Njemačke, Francuske i sl.) koje jeste dobilo značenje nacionalnog imena (postoje naime građani koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci i tačka.) ali koje ne zabranjuje stanovnicima te države da se u nacionalnom smislu imenuju i mimo državnog imena. Pa tako u CG ima Srba, Hrvata, Albanaca… kao potpuno ravnopravnih građana sa Crnogorcima (a u Njemačkoj Turaka, a u Francuskoj Arapa …).
Ima li ikakvog značenja za mir u Crnoj Gori osnovna istina da pravoslavnu vjeru nije moguće propovjedati ni živjeti mimo one lozinke Svetog apostola Pavla da pred Bogom i Njegovim spasenjem ništa ne znače etničke, socijalne pa čak ni polne razlike među ljudima?
Od kakvog uticaja na našu priču može biti fakat da u praktičnom životu sveštenstva SPC niti jedan jedini obred nije uslovljen pitanjem o nečijoj nacionalnoj pripadnosti, te da sljedstveno tome ničija nacija ne može biti niti brana niti prednost da se uđe u bilo koji hram i da se zadovolje bilo čije duhovne potrebe, od paljenja svijeća, preko individualnog stajanja u crkvi, do učešća u nekoj od crkvenih svetih tajni?
Pitam se, da li su ove osnovne i važeće istine u očima jednog nacionalnog Crnogorca dovoljna protivteža za očigledne i povremene izlive srpskog nacionalizma među vjernicima i sveštenstvom, ili treba ići dalje, odnosno dublje?
Lično sam bio svjedok, konkretno u Podgorici, Baru, na Cetinju, pa i u Nikšiću (ne znam za druga mjesta i gradove) da ljudi ogrnuti u državnu crnogorsku zastavu, ili svatovi sa crnogorskim barjakom (onim bez trobojke) ili sa krstašem ulaze neometano u hramove SPC i bivaju dočekani sa dobrodošlicom sveštenstva.
Treba li, pored svega ovoga, praviti neku „crnogorsku“ ili „još crnogorskiju“ crkvu unutar postojeće SPC ili mimo nje pa da na ovako malom prostoru i među tako malim brojem vjernika imamo dvije (a onda zašto ne i tri, četiri) crkvene organizacije, ili možemo stati svi pod jedan osveštani krov? Jer jedan je bio i našim očevima, i našim đedovima i prađedovima..
Lazar Marković
