Piše: Đuro Radosavović
Dirnula me vijest da je održana revija na ostrvu Mamula. Potpuno je nebitno čija je revija i čije su kreacije. Potpuno je nebitno što mediji prenose kako su se okupila sva najznačajnija imena naše estrade, glumišta i biznisa. Suština je da su se odjeveni modeli šetkali prostorom koji je nekad bio zatvor i mučilište.
Nije to bilo predavno, jer ima u Boki i dalje mnogo ljudi kojima su babe i đedovi pričali o boravku u tom zatvoru Mamula.
I sve je na Mamuli izgledalo cool, dress code je postojao, jedna boja: “crna“. Sve na foru Joji Jamamota i Marine Abramović, crna kao ultimativni stil. Razumljivo. Rekao bi čovjek, uklapa se u to ostrvo žala i muke. Ali ne, niko to nije pomenuo, da je na tom pločniku neko izdahnuo, da je neko patio. Sve se ticalo samo stila, mode, luksuza i užitka.
Ako postoji energija i aura prostora, dovoljno je da se čovjek naježi od ignorisanja suštine tog prostora. Neko se ozbiljno poigrao sa konceptom, zapravo, neko se preigrao. Degutantno je bilo graditi luksuzno ljetovalište na tom prostoru mučilišta i kazamata, a tek koliko je suludo orgnizovati modnu reviju. To čak nije ni provokacija, to je banalizacija sebe sama.
Zanimljiv je jedan prikaz te revije na Mamuli koji kaže: “Forme kolekcije proističu iz prirodnih elemenata koji okružuju ostrvo. Siluete podsećaju na talase, školjke, teksture koje reflektuju svetlost, kao i na ptice karakteristične za ostrvo i delikatne insekte.“ Dakle, sve je pomenuto, čak i ptice i insekti, sve osim tih mučenika koji su bili utamničeni na tom ostrvu. Zar to ne bi bila najbolja inspiracija, odati neki omaž tim ljudima koji su život ostavili tu, velika većina nevini ljudi. Pročitati njihova imena, odati poštu, povezati tu crnu sa crnom sudbinom. Ali ne, to nije bussines wise.
Još zanimljivije je što se revija naziva “SILENCE“. Dakle, u ovom slučaju to izgleda nije samo tišina, to je i prećutkivanje. Da ironija bude veća, kreatorka kaže: “SILENCE nije kolekcija inspirisana ostrvom. Ona je razgovor sa njim. Reljefi zidina postali su teksture tkanina. Hladni metal tvrđave pretvoren je u skulpturalne tašne i detalje koji čuvaju sećanje na njenu arhitekturu“. Kakav storytelling, valja ponoviti taj detalj “razgovor sa ostrvom“. Pokušaj da se dotakne visoka umjetnost obično završi kao suvoparnost.
Rijetko ko je opisao Crnu Goru kao što je to uradio Ratko Vujošević u pjesmi “Au Revoir Montenegro“. Iako je imao svega 24 godine, pronikao je u u suštinu bića Crne Gore, neopterećen epom, modernim stihom isklesao je ono što je bilo i što će uslijediti. Poput predskazanja on kaže “Crna slobodo, crno junaštvo i časti,/Svaki je grm raka dva vojnika“. I bio je u pravu. Mamula i revija su dokazi.
Tačno 60 godina je prošlo od kad je objavljena poema “Au Revoir Montenegro“ 1966. godine u zbirci “Znak na putovanju“. Mnogo se toga promijenilo, Mamula više nije zatvor, čak ni napušten zatvor, to je sad luksuzno ljetovalište i mjesto gdje se organizuju modne revije za elitu i ispiraju usta kako su svi inspirisani kamenom, igrom svjetla na površini vode, zaboravljajući imena onih koji su tu živote ispuštali. Prećerivanje ide do kraja, pa na jednom mjestu nadahnuto piše o održanoj reviji sledeće: “Mamula nije kulisa. Mamula je koautor.“
Koliko bi tu bilo smisla da je neko glasno tokom modne revije na ostrvu Mamula pročitao stihove Ratka Vujoševića:
“O, daleko neko pokoljenje/To nije svijeća, već je luča mrtvih,/Njivim u srcu grobove kao ljude,/Na duši su malje od kolaca,/Gladi, Mržnje, Osvete, i Studen,/To nije svijeća već je luča mrtvih“. Skoro kao Šekspir. Samo da ima ko da čuje. Da ima ko da vidi. Da ima ko da razumije.
Kamo sreće da je ta pjesma odjeknula Mamulom. Ali nije.
Makar nešto bi tamo imalo smisla.
Izvor: RTCG
