Pišu: Rastko Močnik i Igor Ž. Žagar
Prevod: Srećko Pulig
Živimo u nesigurnim i opasnim vremenima. Sve je nužnije da zaustavimo procese koji ugrožavaju čovječanstvo i planet, da se odupremo iskorištavalačkim i zatirućim praksama, koje nas muče kod kuće i tlače narode širom svijeta.
Ali tokove povijesti nije moguće preusmjeravati, društvene odnose ne možemo mijenjati ne poznajemo li njihovu logiku i njihove uzroke. Tome je namijenjena ova konferencija koju su priredili Pedagoški institut, Filozofski fakultet i Institut za radničke studije iz Ljubljane te Fakultet za bezbjednost i Institut društvenih nauka iz Beograda.
U ovome spisu predstavit ćemo glavna pitanja kojima se konferencija bavi i temeljne koncepte pomoću kojih su se sudionice i sudionici prihvatili tih pitanja.
Misliti na dugi rok i u svjetskim razmjerima
Karakteristično je za društvene procese da se njihovi uzroci i učinci razlikuju, katkad jedan drugoga podupiru, ali češće jedan drugome protuslove. Rezultat preplitanja povijesnih procesa ne odgovara “programu” niti jednog među njima posebno. Zato analiza mora zahvatiti cjelinu svjetskih procesa želi li ponuditi zaključke koji mogu biti podloga za praktične intervencije u društveno događanje. I politike u okviru pojedinačne države moraju proizlaziti iz analiza svjetskopovijesnih procesa.
Nužnost da praksu teorijski smjestimo u svjetski obzor nije neka novija potreba koju bi prouzročila nedavna neoliberalna globalizacija. Sjetimo se samo kako su se dramatično promijenile zadaće socijalističkog pokreta kada nakon Oktobarske revolucije u Rusiji nije došlo do revolucije u Zapadnoj Evropi, pa su sovjetski komunisti počeli graditi “socijalizam u jednoj zemlji”.
Tadašnje analize sovjetskih teoretičara (npr. Buharina, Preobraženskog, Kondratjeva) prihvatile su se problema kako dugoročno osigurati razvoj nacionalne socijalističke privrede u okviru svjetskog kapitalizma.
I sadašnji uspon Kine temelji se na praksama koje proizlaze iz globalnih analiza i dugoročne strategije. U početnom razdoblju nakon ustanovljenja narodne republike godine 1949., Kina se bavila sama sobom i zatvorila se od vanjskog svijeta. Pomoću agrarne reforme vratili su “zemlju onima koji je obrađuju”, razvili su industriju i zaostalu, siromašnu seljačku zemlju preobrazili u modernu razvojnu državu.
Godine 1949. očekivana životna dob bila je oko 35 godina, a 1976. oko 67 godina. Prije revolucije bilo je pismenih oko 20 posto odraslih, godine 1976. bila je nepismena samo još trećina. Rezultati Maovog razdoblja omogućili su da je Kina godine 1978. lansirala politiku “reformi i otvaranja”, uvela “socijalističku tržišnu privredu” i počela afirmirati “socijalizam s kineskim karakteristikama”.
Deng Xiaoping tada je rekao: “Modernizacija znanosti i tehnologije je bitna. Bez nje ne možemo izgraditi suvremenu industriju, suvremenu poljoprivredu i suvremenu obranu.” Danas je Kina vodeća tehnološka sila – postignuće politike koju je dugoročno zasnovala pred skoro pola stoljeća.
Nakon godine 1980. Kina se oprezno i postupno uključivala u svjetsku privredu i iskoristila prilike koje je nudila tadašnja neoliberalna deregulacija međunarodnih privrednih odnosa. Dopustila je strana kapitalska ulaganja, ali pod državnim nadzorom i uz uvjet da donose najnoviju tehnologiju. Kolektivni imperijalizam Zapada htio je pomoću neoliberalne globalizacije spasiti kapitalizam i svoje svjetsko gospodstvo. Kina je znala globalizaciju stvaralački iskoristiti i obrnuti njenu logiku.
Susret dva isprva nepovezana procesa, neoliberalne globalizacije i kineske razvojne politike, podigao je Kinu u drugu najmoćniju privredu na svijetu, ograničio upliv imperijalističkog Zapada i naveo SAD da se povuče na položaj nacionalnog imperijalizma, koji brani privrednim nasiljem (sankcije, carine itd.) i ratovima.
Susret neoliberalne globalizacije i kineskog domaćeg razvoja, raznorodnih procesa sa suprotnim logikama, trebalo je organizirati – i to je uspjela kineska politika jer je planirala dugoročno i u svjetskim okvirima. Konferencija “Sigurnost u Evropi i svjetski mir” nešto će slično napraviti u teoriji: sudionice i sudionici analizirali su sadašnji povijesni trenutak u dugoročnoj perspektivi i u svjetskim mjerilima.
Analiza svjetskih sistema: imperijalističko središte i ovisni rub
Takav postupak omogućava “analiza svjetskih sistema”, koju ovdašnja javnost već poznaje iz prijevoda djela Immanuela Wallersteina i Giovannija Arrighija. Glavna ideja te teorije je da se kapitalizam na području na kojem vlada nužno dijeli na središte i rub (centar i periferiju), tako da središte iskorištava rubove.
Samir Amin dalje je upozorio da je kapitalizam nužno i od svoga početka imperijalistički. Aminova teorija je na slovenskom pristupačna u zborniku “Suvremeni imperijalizam” (“Sodobni imperializem”), u prijevodu i s pogovorom Marka Kržana. Po Aminu, središte crpi s ruba imperijalističku rentu – istovremeno onemogućujući rubnim državama da razviju organsku narodnu privredu.
Pojedinačne grane u rubnim državama ne povezuju se između sebe u zaokružena narodna gospodarstva, već se svaka grana posebno povezuje s nadređenim privrednim djelatnostima u središtu, o kojem su ovisne. Tako privredna djelatnost u rubnim državama čuva i obnavlja njihovu privrednu, političku i kulturnu ovisnost o središtu.
Time pak čuva i obnavlja imperijalističko iskorištavanje. Dohodci radništva u ovisnim državama su niski – ali ne zato što je država “nerazvijena”, već zato što im središte oduzima veći dio bogatstva koje proizvode. Ovisne države se “razvijaju u nerazvijenost”, kako je napisao André Gunder Frank.
Neokolonijalizam i kompradorska buržoazija
U prošlosti je podređenost ruba osiguravao klasični kolonijalizam, da bi nakon pobjedonosnih antikolonijalnih borbi dvadesetog stoljeća imperijalističke države zadržale prevlast pomoću lokalnih upravljačkih klasa. Za domaće klase, koje upravljaju svojom državom u interesu vladajućih klasa u imperijalističkom središtu, još je Kominterna uvela koncept “kompradorske buržoazije”.
Afrički borci za neovisnost su nakon Drugog svjetskog rata za taj sistem ovladavanja formalno neovisnih država uveli pojam “neokolonijalizam”. Arapski socijalist Mehdi Ben Barka izradio je političku platformu za borbu protiv neokolonijalizma, dok je prvu teoriju neokolonijalizma predložio panafrikanist Kwame Nkrumah.
Teorija ovisnosti
Sredinom dvadesetog stoljeća u Latinskoj su Americi razvili teoriju ovisnosti. Ona je podupirala latinskoameričke države koje su još od tridesetih godina prošlog stoljeća nastojale da se otresu imperijalizma SAD-a i pokrenu samostalan kapitalistički razvoj. Iz tih rasprava proizašla je revolucionarna marksistička teorija, čije je značajno dostignuće “Dijalektika ovisnosti” Ruya Maura Marinija (prijevod s popratnom riječi Maje Breznik objavljen je u reviji “Borec”, br. 817-819, 2023.).
Marini je izradio koncept viška iskorištavanja, kada nadnica ne pokriva egzistencijalni minimum. Taj koncept je aktualan jer kapital sada prakticira višak iskorištavanja i kod nas, kako uopće na svjetskom Jugu, tako i na unutrašnjem i vanjskom rubu EU-a, pa čak i u središtu EU-a.
Marini je predlagao i koncept subimperijalizma. Na primjeru Brazila je zaključio da može i inače podređena država u ograničenom opsegu imperijalistički iskorištavati rubne države u okolici. Lokalna buržoazija pomaže središnjem kapitalu da se širi po okolnoj regiji i u transnacionalne produkcijske lance ulaže i svoj kapital. Ovu politiku domaće kompradorske buržoazije Marini je zahvatio konceptom “antagonističke kooperacije”.
Antagonistička kooperacija između kompradora i središta
Politiku antagonističke kooperacije je npr. primjenjivao nekadašnji mađarski premijer Viktor Orbán: kod kuće je pomoću državnog nasilja stvorio lokalnu kapitalističku klasu i podredio je transnacionalnom (pretežno njemačkom) kapitalu, istovremeno preuzevši energetsku industriju u Hrvatskoj i bankarski sistem u Sloveniji.
Tu i tamo bi se zavadio s birokracijom EU-a zato što ona zastupa neokolonijalne interese zapadnoevropskog kapitala i ne trpi lokalne gotovane. Ali je u osnovi Orbán ostajao u okviru politike EU-a, koja se tradicionalno kreće u rasponu između liberalizma i konzervativizma. Orbán je bio avangarda sve jačeg radikalnog konzervativizma.
Sudimo li po raspravama na zadnjem Bledskom strateškom forumu “The Power to Shape the Future” (“Moć oblikovanja budućnosti”, 31. augusta i 1. septembra 2026.), svi se lokalni kompradori “Srednje Evrope” zauzimaju za antagonističku kooperaciju, bez obzira na svoju inače konzervativnu ili liberalnu retoriku. Riječima ljubljanskog Dela: “Srednja Evropa šalje poruku Briselu.”
Geopolitička ekonomija: neujednačeni i kombinirani razvoj
Primjer postsocijalističkih država otvara daljnja pitanja. Mađarsko, hrvatsko, slovensko društvo, uzmimo, smještaju se na križanje, gdje se kombiniraju raznorodni i nejednakomjerni povijesni procesi i konfliktne klasne prakse.
Sva tri društva su pod udarom neokolonijalne politike EU-a; ujedno zajedno s EU-om klize na svjetsku (polu)periferiju, pritišću ih američki militaristički imperijalizam i konkurencija istočne Azije; birokracija EU-a potisnula ih je u posrednički rat s Ruskom Federacijom i od njih zahtijeva još veću militarizaciju – dok istovremeno domaće mase neće rat, a hoće natrag socijalnu državu i organiziraju se u borbi za radnička prava.
Tu kombinaciju raznorodnih lokalnih i globalnih procesa analizira geopolitička ekonomija s konceptom nejednakog i kombiniranog razvoja. Koncept je uveo Lav Trocki, kada je u “Povijesti ruske revolucije” analizirao “amalgam arhaičnih i najsuvremenijih oblika” u carskoj Rusiji. Kao uvod u konferenciju predavala je Radhika Desai, značajna predstavnica geopolitičke ekonomije.
Frakcije u vladajućoj klasi
Položaj se još više zapliće zbog frakcijskih borbi unutar vladajućih klasa u EU-u i kompradorskih upravljačkih klasa u rubnim državama. Sadašnja politika birokracije EU-a na prvi pogled nije razumna – ali ona nije razumna sa stanovišta stanovništva, ni sa stajališta nekih frakcija evropskog kapitala. Pokušajmo spoznati u čemu je smisao politike EU-a.
Kada se EU pridružila ratu SAD-a protiv Ruske Federacije, odrekla se svoje dotadašnje politike pomoću koje je neokolonijalno podredila Rusiju. Iz Rusije je dobivala jeftinu energiju i sirovine, a tamo izvozila tehnološki zahtjevnu robu i robu široke potrošnje. Kada je EU raskinula profitabilne odnose s Rusijom, evropski su proizvodi poskupjeli.
Države EU-a od SAD-a kupuju skupi i ekološki katastrofalan ukapljeni plin te tako uništavaju konkurentnost evropske industrije. Poskupljenje proizvoda i evropska tehnološka zaostalost prouzrokovali su da se EU više ne može natjecati s Kinom na svjetskim tržištima, a pogotovo ne na velikom kineskom tržištu.
SAD je pretekao EU u privrednom osvajanju i podređivanju Ukrajine. SAD više nije zainteresiran za rat u Ukrajini, jer si je već obezbijedio ono što želi (rijetke i dragocjene sirovine, nadzor nad investicijama i poslijeratnom obnovom itd.). Zato EU sada nastavlja rat i pokušava nadomjestiti ono što je izgubila u natjecanju sa SAD-om. Kreditira ukrajinsku državu i zajmovima gura Ukrajinu u kreditnu ovisnost.
Iako, nastavak rata ponovno više koristi SAD-u nego EU-u. EU kupuje oružje od SAD-a za Ukrajinu, ujedno se ubrzano naoružavajući za sukob s Ruskom Federacijom. “Do godine 2029. ili 2030. mogao bi se Putin naoružati do te mjere da bi Rusija bila sposobna napasti NATO”, rekao je njemački ministar obrane Boris Pistorius u intervjuu od 22. decembra 2024. i dodao: “Moramo očekivati i da bi Putin u sljedećih nekoliko godina mogao iskušati koliko je NATO zaista jedinstven, tako što će napredovati na jednom ili drugom mjestu na teritoriju saveza.”
U zapadnoj Evropi je sada već folklor da obavještajne službe, vojni funkcioneri i političari prognoziraju kada će doći do sukoba s Ruskom Federacijom. Prognoze se njišu oko godine 2030. Možemo zamisliti da zapadnoevropska vojno-politička birokracija očekuje da će tada biti sposobna napasti Rusiju i da priprema stanovništvo na rat.
Militarizam EU-a može nam izgledati nerazuman samo ako ne uzmemo u obzir sastav kapitala u Evropi. Barem pola, ako ne i većina kapitala u EU-u u vlasništvu je američkih mirovnih i investicijskih fondova. Time se u EU-u oblikovala “evroamerička” ili “atlantistička” frakcija buržoazije.
Ona sada ovladava institucijama EU-a i vodi politiku Unije. Što više oslabe EU i Rusku Federaciju, smatraju, bit će bolje za imperijalistički američki kapital. Ako se EU neposredno sukobi s Ruskom Federacijom, bit će to za američki kapital samo dobrodošlo širenje sadašnjeg rata u Ukrajini.
Island rekao „ne“ EU baš kada je Brisel očekivao suprotno: Šta ovaj potez govori o Evropi
Od saveza između menadžera i radnika prema savezništvu između menadžera i dioničara
Sadašnji sastav kapitala u EU-u nastao je promjenom strategije kapitala zbog krize kapitalske unosnosti u sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća. Prijašnje savezništvo između menadžera i radnika zamijenili su savezništvom između dioničara i menadžmenta. Nekadašnje savezništvo skrbilo je za razvoj poduzeća i bilo je temelj kapitalističke države blagostanja – cilj novog savezništva su što više dividende i što bolje kotiranje na burzi.
Vodeću ulogu u novom savezništvu preuzeli su posrednici između ulagača (među njima su bili i radnici i radnice, koji su ulagali u mirovinske fondove) i menadžmenta, tj. mirovinskih fondova, investicijskih fondova, upravljači investicijama.
Posrednici su potkupljivali menadžere (ekstravagantno visokim dohocima, mogućnošću povoljne kupnje dionica) ili su ih, još bolje, ucjenjivali, a sve da bi priskrbili što veće isplate dividendi i što bolje kotiranje na burzi.
Dobro upravljanje je bilo samo ono ako su poduzeća dosegla iznadprosječni profit. To je mnoge menadžere “prisililo” da varaju, jer sva poduzeća ne mogu istovremeno doseći nadprosječan profit. S druge strane, sistem je automatski poticao financijske špekulacije i stvarao fiktivni kapital.
Sistem se slomio stečajem američkog energetskog poduzeća Enron godine 2001. (prevare pri iskazivanju poslovnih rezultata) i u godinama 2006. i 2007. s krahom špekulativnog trgovanja s nekretninskim hipotekama, koje nije bilo moguće unovčiti. Zapadni kapitalizam je nakon toga u dugotrajnoj depresiji.
Zapadnoevropski kapital morao je promijeniti i neokolonijalnu politiku spram rubne Evrope: s krizom evropske industrije rubna jeftina radna snaga ne proizvodi više dovoljno viška vrijednosti – sada traže od ovisnih država da imperijalističku rentu plaćaju još kupovanjem oružja.
Autoritarni etatizam
S prelaskom od savezništva između menadžera i radništva u okviru kapitalističkog poduzeća prema savezništvu između menadžera i dioničara u cjelokupnom sistemu koji uređuje takmičenje među poduzećima na burzi, došlo je i do promjene u buržoaskoj državi.
U prijašnjoj kapitalističkog državi blagostanja stranke su zastupale razne društvene grupe i klase, u ime njih su se povezivale ili sukobljavale – te pomoću spletki u buržoaskom parlamentu čuvale i obnavljale kapitalistički društveni sistem.
S novim savezništvom između menadžera i dioničara buržoaski parlamentarizam nije više sistem “predstavništva” u okviru kojega krpaju proturječja kapitalizma i spašavaju sistem – već je aparat legitimacije vladavine kapitala i izvršitelj ishoda sukoba među frakcijama kapitala, koje se suočavaju u nadnacionalnim institucijama kakve su Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, razni međunarodni sudovi ili, na kraju krajeva, EU.
Stranački sistem odvojio se od stanovništva, koje po pravnoj fikciji i ideološkoj predodžbi valjda “zastupa” i sada se u njemu lome sukobi među frakcijama kapitala i konflikti među frakcijama vladajućih grupa.
Zato u parlamentarnim državama EU-a i u parlamentu EU-a više nema lijevih stranaka, zato se službena politička sfera zatvorila u suprotnost između liberala i konzervativaca, zato se u evropskom buržoaskom parlamentarizmu više ne može čuti glas radnih masa.
Budući da je liberalizam elitistički, malograđanski i ne haje za teškoće i patnju većine, realne probleme iskorištavanih i zatiranih politički i ideološki iskorištavaju sve radikalnije konzervativne i fašistoidne stranke. Izabiru ih oni koji najviše trpe zbog njihove politike.
Nicos Poulantzas je još na kraju sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća analizirao taj novi politički oblik i novo djelovanje političkih aparata u kapitalističkim državama: zahvatio ga je konceptom autoritarnog etatizma.
Javni izdaci za obrazovanje u Evropi: Srbija skoro pa najveći štediša
Autoritarni etatizam na rubu
Suprotno općenitom običaju EU političara i novinara da za autoritarce proglašavaju one “koji ih ne vole” (kao što je napisao Branko Milanović), analize inspirirane Poulantzasom konstatiraju da je autoritarni etatizam opća forma suvremenih buržoaskih parlamentarizama.
U tom političkom obliku vladaju “državne stranke”, koje mogu nominalno nastupati kao dvije, koje se izmjenjuju na vlasti (kao konzervativci i laburisti u Ujedinjenom Kraljevstvu, republikanci i demokrati u SAD-u, kršćanski demokrati i socijaldemokrati u Njemačkoj) – a mogu biti samo jedna stranka, kakav je HDZ u Hrvatskoj, ili kakav je bio Fidesz u Mađarskoj (sada isto strukturno područje zauzima Tisza).
U Sloveniji je državna stranka nominalno podvojena iako realno postoji samo SDS, dok je drugi dio državne stranke “virtualan”, postoji između glasača i glasačica, ali ne i u državnom aparatu – utjelovljuju ga svaki put “nova lica”, koja u jednom mandatu ostare i izgube potporu glasača, pa ih nadomještaju nova “nova lica” itd. u mrtvom protoku lokalne slovenske politike.
Na postsocijalističkom rubu EU-a oblikovala se domaća kompradorska buržoazija, sastavljena od lokalnih kapitalista, političke birokracije i ideološke (školske, kulturnjačke i medijske) birokracije.
Ona mora organizirati ovisni kapitalizam u svojoj državi, osiguravati pristanak masa na iskorištavanje i zatiranje – dok je istovremeno središnja birokracija sve vrijeme disciplinira zamjerkama da su lokalci koruptivni, da ne dopuštaju slobodu medija, da im pravna država ne funkcionira.
Kao da bi bilo moguće razvlastiti narod, sprovesti prvobitnu akumulaciju kapitala i uvesti partitokraciju bez korupcije, masovnog nasilja i pranja mozgova. Pritom sve vlade zastupaju samo neke frakcije kompradorske buržoazije u borbi za plijen, koji je donijela obnova kapitalizma.
Više je fronti i nije ih moguće sve u isti mah umiriti: osnovno proturječje je klasna borba između rada i kapitala, drugorazredna proturječja su ona između transnacionalnog kapitala i lokalnog kapitala, lokalni kapital je rascijepljen na međunarodno konkurentni i nekonkurentni, međunarodno konkurentni se na različitim stupnjevima tehnološke zahtjevnosti uključuje u svjetske proizvodne lance, transnacionalni kapital je američki, kineski ili EU-ovski, EU-ovski je njemački ili francuski ili talijanski ili mađarski itd.
Stranke tu proturječnu kompleksnost predstavljaju (ili čak i misle) kroz liberalne ili konzervativne klišeje, koji mogu biti učinkovito retoričko sredstvo za pridobivanje masovne potpore – ali su istovremeno neučinkoviti u sukobu s realnim problemima ovisnih društava.
Zbog sistemske neadekvatnosti političkih aparata buržoaskog parlamentarizma i načelne nesposobnosti kompradorske buržoazije da se sukobi sa stvarnim proturječjima ovisnih društava, stranački teatar sjena na kraju samo u lokalni okoliš prevodi diktate birokracije EU-a i zahtjeve zapadnog imperijalizma.
Zato je na rubu, gdje živimo, možda i jasnije vidljivo da se možemo pouzdano “osigurati” pred opasnim procesima i uništavalačkim praksama ako se organiziramo za izlazak iz kapitalizma. Teorijske analize nam govore da otpravljanjem sadašnjeg sistema možemo osigurati i svjetski mir, preživljavanje čovječanstva i spas planeta.
Tome želi doprinijeti konferencija “Sigurnost u Evropi i svjetski mir”, održana na Filozofskom fakultetu u Ljubljani od 16. do 18. septembra 2026.
Izvor: Portal Novosti
