Prvi dio možete pročitati ovdje
Istina mnogima bode oči, a najviše vlasnicima medija, filmskim magnatima i birokratama. U danima koji dolaze, intelektualci će izgleda biti sami sebi najveći neprijatelji, jer su se potpuno predali i izgubili onaj borbeni duh koji su nekada imali. Nije ni čudo, jer totalitarne ideologije ne samo što podrazumavaju apsolutnu poslušnost, nego se i stalno menjaju. Tek što ste po cenu života prihvatili jednu ideologiju, zameni je neka druga, i onda sve ispočetka. Lako je političaru da stalno menja svoje stavove, kod pisca je to potpuno drugačije. Ako je u nekom trenutku prinuđen da promeni svoja uverenja, preostaje mu samo da stavi masku ili zaćuti. Šta god izabrao, neće dobro proći. Ne samo što će postati naporan i dosadan, nećo će potpuno izgubiti inspiraciju. Politički angažovano pisanje danas se sastoji od izveštačenih fraza, nagomilanih poput delova dečje slagalice. To je neminovna posledica autocenzure. Da bi pisao jednostavnim, razumljivim jezikom, pisac mora da bude neustrašiv, a čovek koji je neustrašiv ne sme biti politički fanatik. U srednjem veku, u doba najveće verske zatucanosti, književnost je prestala da postoji, a najmudrije glave tog vremena izražavale su svoje misli na mrtvom jeziku koji se hiljadu godina nije menjao.
Totalitarizam, po svemu sudeći, neće biti doba vere nego doba šizofrenije. Totalitarna država je nezdrava i neprirodna tvorevina, zato što se njen politički vrh održava na vlasti putem sile i prevare… Istorija pokazuje da je gubitak slobode u diktatorskom režimu poguban za sve književne rodove i vrste. O nekim temama se zaista ne može nadahnuto pisati, a tiranija je jedna od njih. Niko nikada nije uspeo da napiše hvalospev inkviziciji…
Verovatno nismo daleko od trenutka kada će mašine pisati knjige. Film i radio su već postali deo industrije, kao i marketing, propaganda i tabloidi. Diznijevi crtani filmovi prave se uglavnom fabrički, a manji deo posla obavljaju timovi umetnika koji moraju da se povinuju propisima kompanije. Emisije na radiju pripremaju nesposobni činovnici kojima su unapred izdiktirane teme i pitanja: o svemu odlučuju producenti i cenzori. Isto se dešava s milionima knjiga i pamfleta koje država koristi za političku propagandu…
U međuvremenu, totalitarizam ipak nije svuda zavladao. Moglo bi se reći da je Engleska još uvek liberalna zemlja. Da biste sačuvali pravo na slobodu govora morate se izboriti sa ekonomskim i političkim pritiscima, ali ne i sa tajnom policijom. Možete pričati ili štampati šta hoćete, dogle god to činite daleko od očiju javnosti. Ali, kao što sam rekao na početku, najveća opasnost preti baš od onih kojima je sloboda trebalo najviše da znači. Obični ljudi ne razmišljaju o takvim stvarima. Nikada ne bi progonili jeretika, niti bi ga branili. Oni nisu toliko izopačeni, ali nisu ni dovoljno pametni da bi usvojili totalitarni pogled na svet. Upravo oni koji su najsvesniji, a to su sami intelektualci, čine sve da ograniče slobodu govora. A ukoliko ona nestane, i književnost će biti osuđena na propast. Imaginacija, poput nekih divljih životinja, ne može opstati u zarobljeništvu.
Džordž Orvel: U utrobi kita, eseji, priče, članci Str. 127-129, Lom, Beograd 2016. izabrala i prevela s engleskog Mirjana Radmilović
Izvor: Makroekonomija
