Piše: Žarko Marković
Ako bi danas upitali bilo kojeg zvaničnika iz vladajućih krugova u Republici Srpskoj ko je odgovoran za krizu koja mjesecima drma BiH, koja je kulminirala sudskom presudom protiv Milorada Dodika, a što je za posljedicu imalo odluku Centralne izborne komisije BiH da mu oduzme mandat predsjednika Republike, odgovor bi bio jedinstven – Kristijan Šmit. Opšti stav koji forsira vlast u Banjaluci je da je isključivo ovaj njemački političar glavni krivac što u zemlji danas ništa ne funkcioniše i što Republika Srpska sprema odgovor u vidu referenduma, a njegove odluke ne priznaje. Šmit se inače predstavlja kao visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH. Funkcija je to ustanovljena još u Dejtonu i strane sile ni tri decenije nakon završetka rata ne mogu da se usaglase da je ukinu.
U proteklih 30 godina na poziciji šefa Kancelarije visokog predstavnika (OHR) promijenilo se osam likova. Iako su i odluke sedam Šmitovih prethodnika izazivale turbulencije, Banjaluka ih je, u manjoj ili većoj mjeri, priznavala. Međutim, nakon što su Šmitovo imenovanje osporile Rusija i Kina kao stalne članice Savjeta bezbjednosti, počeli su ozbiljni problemi.
Visoki predstavnici su u protekle tri decenije u BiH djelovali na osnovu famoznih „bonskih ovlašćenja“. Riječ je o spisku nadležnosti koja su šefu OHR-u dodijeljena još 1997. godine na bonskoj konferenciji Savjeta za provođenje mira koji danas u Banjaluci nazivaju i fantomskom institucijom. Naime, ovlašćenja koja su visoki predstavnici obilato koristili u prethodnom periodu nisu navedena u Dejtonskom sporazumu i njegovim aneksima, nego tek dvije godine kasnije. A koristeći ta ovlaštenja osam visokih predstavnika (sedam iz Banjaluke priznatih i jedan nepriznati), donijelo je nevjerovatnih 913 odluka koje su direktno zadirale u ustavno-pravni poredak BiH. Osim zakona, uredbi, odluka, visoki predstavnici su u više desetina navrata posezali za smjenama zvaničnika u zemlji, najviše onih iz Republike Srpske. Kao rekorder je ostao upamćen Britanac Pedi Ešdaun koji je samo u jednom danu, krajem juna 2004. godine, smijenio čak 59 zvaničnika Republike Srpske, što izabranih direktno na izborima, što posredno.
Nagazna mina za Crnu Goru – Rezolucija o genocidu u Srebrenici
Nema oblasti u koje se visoki predstavnici nisu petljali. Donosili su odluke o državnim simbolima i pitanjima na državnom nivou, ekonomiji, pravnoj reformi, lokalnim zajednicama, o smjenama i suspenzijama, medijima, imovinskim zakonima, povratku raseljenih osoba i izbjeglica, te o pojedincima koji su osumnjičeni za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Jedina oblast u koju se visoki predstavnici nisu miješali bila je sport, iako je prije dvije i po decenije bilo nagovještaja da će i to uraditi.
Pojedinačno, najaktivniji je bio već pomenuti Ešdaun donoseći 409 odluka, zatim Volfgang Petrič sa 237 nametnutih odluka, dok je Karlos Vestendorp nametnuo 73, Kristijan Švarc-Šiling 68, Miroslav Lajčak 31, Valentin Incko 70, a Šmit je donio 25 odluka. „Tih 913 odluka je 913 direktnih udaraca u srž postojanja BiH“, reći će danas u Banjaluci, dok u Sarajevu imaju potpuno suprotan stav. Političari iz bošnjačkog korpusa ne samo da su podržavali gotovo sve odluke koje su stranci donosili, nego su ih prizvali da djeluju još jače. Tek jednom, krajem 2022. kada je Kristijan Šmit promijenio Ustav Federacije BiH omogućivši tako formiranje tamošnje vlade, u Sarajevu su organizovani protesti pred zgradom OHR-a. Tada i nikad više.
„Nadležnosti nisu poklon, nego rezultat međunarodnog sporazuma. Dejtonski sporazum je međunarodni ugovor, a njegovo kršenje od visokih predstavnika i institucija BiH predstavlja opasnost ne samo za BiH, već i za međunarodno pravo u cjelini. Visoki predstavnici, od prvog do posljednjeg, pa sve do nesrećnog i nelegitimnog Šmita srušili su sve i napravili svoju privatnu državu, protektorat neviđenih razmjera“, stav je profesora ustavnog prava Siniše Karana.
Političari iz Banjaluke koji imaju kakve-takve kontakte sa stranim zvaničnicima često vole da kažu da njihovi sagovornici u nevjerici vrte glavom kad im objašnjavaju sa čime se danas društvo u BiH suočava. Zvuči nevjerovatno da osoba sa strane, sa pozicije koja nije rezultat izbora, niti bilo kojeg drugog oblika ispoljavanja volje građana, tri decenije nakon završetka rata u BiH mijenja zakone, nameće odluke, pa čak i vrši raspodjelu novca. I dok jedna strana negoduje i najavljuje radikalne poteze, druga mu uglavnom aplaudira i traži bis. Ključno je pitanje kako će ova zemlja izgledati kad taj „koncert“ jednom zauvijek utihne. I da li će uopšte postojati.
Izvor: P-Portal
