Piše: Žarko Marković
Sve donedavno rad u državnim organima bio je san za većinu pripadnika svih konstitutivnih naroda i ostalih na području BiH. Sigurna plata, kreditni rejting, prilaz centrima moći, u skladu sa pozicijom, i kojekakve druge pogodnosti zvučali su vrlo atraktivno i poželjno.
Ali, stvari su se očigledno promijenile pa država više nije najbolji poslodavac. Podatak da je za samo pola godine čak 700 službenika napustilo zajedničke institucije mnogo govori. Decenijama se priča da je državni aparat glomazan i da se ogroman novac troši za (ne)zarađene plate. Danas bolje plaćaju restorani i drogerije nego država pa makar se zvala i Bosna i Hercegovina.
Nagazna mina za Crnu Goru – Rezolucija o genocidu u Srebrenici
Prevedeno u praksu, nije više jednostavno ne raditi ništa, a za to primati malu platu. Ako je mjesečni broj na računu nešto veći, situacija je nešto drugojačija. Lako je ne raditi, ako kapa po nekoliko hiljada KM.
Evo, „državni“ poslanici i ministri su najbolji primjer. Na posljednju sjednicu Predstavničkog doma nije došao nijedan ministar iz Savjeta ministara. Potpuno nevjerovatna situacija, nezamisliva, recimo, za Narodnu skupštinu Srpske, gdje tokom sjednice u dijelu sale predviđenom za vladu uvijek sjedi bar polovina, ako ne i više, ministara, ili, u najgorem slučaju, kakav njihov pomoćnik.
Zajednički nivo je od nastanka ove nesrećne države primjer dobro plaćenog nerada političara. O platama poslanika i delegata napisano je na stotine tekstova i to je postalo toliko dosadno i jednolično da ni mediji više o tome ne izvještavaju. A ništa se nije promijenilo.
Već godinama niko ne piše tekstove o rekorderima po visini primanja u parlamentu, niko ih za to ne proziva, niti etiketira, niko ne postavlja pitanje da li su svojim radom opravdali ta primanja. A „državna“ funkcija baš gordo zvuči. U svakoj normalnoj zemlji ta ekipa nešto odlučuje, za nešto ih se pita, neke su „čivije“.
Ovdje je sve okrenuto naopako.
Nagazna mina za Crnu Goru – Rezolucija o genocidu u Srebrenici
Jer, niti poslanici i delegati šta bitno usvajaju, niti to rade ministri iz susjedne zgrade.
Praktično, na nivou BiH, pokazalo se to u protekle tri decenije, dozvoljeno je bukvalno sve. I da Savjet ministara ne bude imenovan mjesecima i godinama, i da budžet ne bude usvojen, i da važni zakoni čuče po ladicama, i mnogo čega još.
Kome više uopšte pada na pamet da u Savjetu ministara već mjesecima, od odlaska Nenada Nešića, ne postoji ministar bezbjednosti. I? Sve funkcioniše kao da je on tu. Bar naizgled. A šta to praktično znači? Da nam taj ministar nije ni potreban. Kao, uostalom, ni svi drugi. Kao, uostalom, ni cijela ova „država“.
Izvor: Glas Srpske
