Piše: Elis Bektaš
Godinama sam u svojim tekstovima, možda i češće nego što je odmjerenost dopušta, podsjećao čitaoca na onog Andersenovog dječaka koji uzvikuje da je car gologuz kao na preduslov društvenog ozdravljenja. Činilo se da je moje nadanje da će se takav dječačić pojaviti u duboko oboljelim i fekalnim isparenjima omamljenim balkanskim torinama uzaludno, jer su se javljale samo njegove karikature i njegovi degenerisani klonovi koji nisu ukazivali na činjenice već su vlastitu gologuzost nudili kao zamjenu za onu carevu i koji su skičali vlastite ideološke konstrukte nudeći ih kao jedino moguće rješenje.
Trošili su se bezbrojni kritičari društvene stvarnosti u snošaju sa opštim mjestima, posrtali su pod teretom okoštalih propagandnih floskula ne shvatajući da u takvom okruženju činjenice nemaju nikakvih izgleda na preživljavanje. A onda se, skoro nenadano, u Srbiji ukazaše desetine hiljada Andersenovih dječaka i djevojčica, zgađenih roditeljskim društvenim, političkim pa i civilizacijskim naslijeđem, i složno uzviknuše da je car odavno gologuz a društvo da je kraj očiju ćoravo i da mu vlastiti strahovi i vlastita predubjeđenja priječe da ugleda carev mlohavi ud i smežuranu guzičicu.
Energija koja teče beogradskim i novosadskim ulicama izmiče razumijevanju koje počiva na postojećim definicijama, odavno izopačenim i onemoćalim. Ona jeste politička ali ne na način na koji se politika doživljava u zapuštenim društvima. Ona jeste nacionalna ali ne na način na koji balkanske civilizacijske fukare doživljavaju naciju. Ona jeste građanska ali ne na način na koji kulturtregerski balkanski kler doživljava građanstvo. Ta energija počiva, prije svega, na odsustvu straha i na spremnosti za suočavanje sa stvarnošću, ali i na odbijanju svakog pokušaja da se činjenice pretvore u ideološke konstrukte i propagandne floskule.
U Novom Sadu državna je administracija počinila zločin, a potom je pokušala prvo da okrivi davno propali komunizam pa potom da zataška svoju odgovornost. Takva bahatost pokrenula je niz događaja čiji se značaj još uvijek samo nazire i koji je veći od svega očekivanog. Novosadski i beogradski studenti, ali i srednjoškolci, bacili su rukavicu u lice degenerisanoj političkoj stvarnosti, ne samo u Srbiji već svugdje gdje ona postoji i zato se ne treba čuditi što ovi protesti privlače medijsku pažnju i dobijaju simpatije širom Evrope pa i drugdje.
Kakav će biti konkretan ishod tih protesta, u ovom je času nezahvalno prognozirati ali on, uostalom, nije ni bitan. Najveća pobjeda mladosti već je ostvarena – u samo nekoliko sedmica ona je uspjela poraziti, pa i poniziti nas starije, koji smo decenijama pristajali na idiotska, obezrazumljena pravila ideološke i propagandne igre u kojoj su idioti i bezrazumnici nužno imali veće izglede na uspjeh.
Koliko god bio zavodljiv taj poriv, meni ne pada na pamet da nastupam patronski i da dajem savjete srbijanskoj mladosti. Na to ni ja ni iko drugi stariji od te mladosti nemamo pravo jer smo to pravo davno izgubili, proćerdavši vlastite mladosti na pristajanje i na bojažljivo uklanjanje pred činjenicama.
Ono na šta, međutim, i te kako imam pravo jeste postavljanje pitanja o refleksijama dešavanja u Srbiji na okolne društvene prostore koji su izloženi ništa manjem ideološkom i propagandnom terorizmu ali i dalje ostaju vjerni svojoj mutavosti i svojim strahovima, ne shvatajući da nesrećne devedesete ne mogu i ne smiju biti univerzalno opravdanje za trpljenje poganluka u vlastitim redovima.
Mladost u Srbiji odvažila se da postavi ključna pitanja, ona o vrijednosti i perspektivama svog života, a zahvaljujući visprenom mladalačkom razumu lako je shvatila da odgovori na njih ne leže u ideološkom ludilu koje je postalo stvarnost njihovih roditelja. Da bi u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i drugdje mladost mogla dići svoj glas, ona se prvo mora riješiti svoje zavisnosti od roditeljskog naslijeđa koje je gura u obezljuđenu pasivnost, kao u Bosni i Hercegovini koja je ostala nijema na kriminalnu reakciju državne administracije na tragične događaje u Jablanici ili kao u Crnoj Gori u kojoj šačica ocvalih studenata karikaturalno oponaša studentske proteste u Srbiji s ciljem da Crnu Goru vrate u zagrljaj Mila Đukanovića koji je tu zemlju pretvorio u tragikomični spoj cirkusa i trafike.
Zasad možda i jedini tračak nagovještaja političke, nacionalne i građanske svijesti dolazi iz Trebinja, gradića na samom rubu države, koje je, zgroženo i uplašeno kancerogenim nabojem lokalnog tužilaštva, diglo svoj glas i precizno ga artikulisalo na protestima prošlog petka. Tu se nisu mogli čuti glasovi politički naivnih idealista niti manipulatora koji bi da najdenom riješe sve probleme pod kojima društvo stenje, već je protest precizno usmjeren ka racionalno odabranom cilju – ka tužilaštvu koje je svoj posao doživjelo kao priliku za morbidno poigravanje sa zakonom.
Da jedino takav pristup garantuje postizanje efekta, pokazuje i činjenica da su trebinjskim protestima podršku dali i predstavnici lokalne vlasti pa čak i politički vrh Srpske, odnosno Milorad Dodik lično, jer su intuitivno ili instinktivno shvatili da se društvu sposobnom da precizno i razložno artikuliše svoje zahtjeve ne može – palamuditi. Aleksandar Vučić i njegova kamarila to očito još uvijek nisu shvatili i pitanje je da li oni uopšte više imaju priliku i vremena da išta shvate, a da li ostali političari u zapuštenim balkanskim torinama to shvaćaju, znaćemo kada se u tim torinama javi energija sposobna da precizno i razložno artikuliše svoje zahtjeve, ako do tog čuda uopšte ikad i dođe.
