Napisao: Vladan Marjanović
Bilo je i tužno i komično istovremeno gledati kako britanski premijer Riši Sunak saopštava naciji odluku da se parlamentarni izbori zakažu za 4. jul, umesto u kasnu jesen kada ih je većina očekivala. Tužan, jer je Sunak po jakom pljusku izašao na govornicu ispred ulaza u Dauning strit broj 10 a da niko iz njegovog tima nije pomislio da bi možda premijeru trebalo doneti kišobran; dok je završio, njegovo skupo odelo je bilo bukvalno natopljeno vodom.
Komično, jer se ono što je Sunak rekao ponekad jedva razlikovalo od preglasne muzike koju je aktivista protiv Bregzita puštao na zvučniku u blizini kako bi potkopao premijerovo obraćanje, nekako logično odlučivši se za pesmu Stvari mogu samo da postanu bolje grupe D:Ream iz 1993, koja je stekla slavu u Britanci okviri duguje činjenici da ga je Laburistička partija, tada predvođena Tonijem Blerom, masovno koristila u predizbornoj kampanji 1997. godine, u kojoj je izbacila konzervativce sa vlasti.
Tako je pesma hiperoptimističkog naslova još jednom poslužila kao najava skorog odlaska Konzervativne stranke sa vlasti, koja je na vlasti već 14 godina: Laburisti održavaju dvocifrenu prednost u anketama od septembra 2022. koji je u trenutku Sunakovog saopštenja iznosio skoro 22 odsto, pa u julu glasanje očekuje da stranka koju sada vodi Kir Starmer ostvari sigurnu, lako moguću i veoma ubedljivu pobedu.
Konzervativne greške se isplate
Ankete, naravno, znaju da pogreše, ali teško da bi to ovde mogao biti slučaj. Katastrofalno nasleđe duge vladavine Torija – danas 4,3 miliona britanske dece živi u relativnom siromaštvu; 2,5 miliona građana se za hranu oslanja na hranu iz banaka hrane; ima 7,5 miliona ljudi na listama čekanja NHS; o debaklu u koji se pretvorio Bregzit da i ne govorimo – konačno se isplati.
Jasno je da nisu samo Torijevci krivi za sve britanske nevolje; daleko od toga. Kao što pokazuju primeri dve stare afere koje su tek ove godine u potpunosti zaokupile britansku javnost, bezlična i zastrašujuća moć države, njenih institucija i administrativnog aparata poslednjih decenija uništava živote ljudi, bez obzira na to koji dve dominantne stranke su u datom trenutku bile na vlasti.
Prvi je u januaru, zahvaljujući kolektivnom šoku koji je izazvala televizijska mini-serija Gospodin Bejts protiv pošte, mnogi Britanci su sa velikim zakašnjenjem saznali da je između 1999. i 2015. nekoliko hiljada menadžera lokalnih filijala Nacionalne pošte lažno optuženo – a više od 900 njih je osuđeno – za utaju i prevaru koju nisu počinili, pošto su računi bili evidentiran kao nedostatak novca bez izuzetka je rezultat grešaka u softveru japanske kompanije Fudžicu, koji Pošta već duže vreme koristi. Svi ovi nesrećni ljudi izgubili su poštovanje u svojim zajednicama; većina njih, zajedno sa svojim porodicama, finansijski je propala; više od 250 njih je osuđeno na zatvorske kazne; neki su izvršili samoubistvo. Ali bile su potrebne godine i godine da bi, u možda najgorem slučaju nepravednog suđenja u britanskoj istoriji, usledile neadekvatne novčane kompenzacije (koje još nisu primili svi pogrešno optuženi i osuđeni) i mlaka izvinjenja Fudžicua i Pošta.
U drugoj polovini maja, pak, objavljen je dugoočekivani dosije o monstruoznom medicinskom skandalu, koji je uz saradnju nekih struktura u inače obično s pravom proslavljenoj NHS, Ministarstva zdravlja i nekoliko britanskih vlada, bio objavljen. nastavio nesmetano od sedamdesetih do početka devedesetih godina. U tom periodu, više od 30.000 ljudi – od kojih je do sada umrlo najmanje 3.000, a ostali su ostavljeni sa trajnim posledicama koje mogu čak i da ih oteraju u grob pre vremena – primilo je krv i krvne produkte kontaminirane HIV-om, hepatitisom B ili virusi hepatitisa C, uglavnom uvezeni iz Sjedinjenih Država, pošto je u to vreme britansko zdravlje imalo stalni problem sa zalihama krvi. Ono što je posebno šokantno je da se u velikom broju slučajeva infekcija dogodila uz punu svest uključenih lekara i istraživača: pacijenata (uključujući decu: od 122 bivša učenika sa hemofilijom koji su pohađali Treloar, školu i koledž 1970-ih i 1980-ih godina za decu i mlade sa posebnim zdravstvenim potrebama, a bavili su se eksperimentalnom terapijom, danas ih je živo 30) praktično korišćeni kao zamorčići.
Finansijska nadoknada puna rupa
A svako ko je želeo mogao je da sazna za ovu aferu i ranije: prvu istragu je 2017. odobrila vlada tadašnje premijerke Tereze Mej. Međutim, tek objavljivanjem pomenutog izveštaja i, odmah potom, vladinom šemom obeštećenja povređenima – porodicama i drugim starateljima preminulih, preživelima i njihovim najbližim srodnicima – biće isplaćena odšteta. (koje će nadgledati nezavisno telo) koje je učinilo da šira javnost postane upoznata sa strahotama koje se, pod okriljem NHS i uz pomoć političara, dešavaju toliko godina, a da niko nije želeo da sasluša one koji su pogođeni .
Danilo Babić: Trgovina robljem modernog doba
Ni doživotna patnja kojoj su žrtve i njihovi najbliži izloženi, ni problemi sa državom neće se završiti isplatom odštete. Jednom broju žrtava ili njihovim porodicama, onima koji su ranije dobili početni deo odštete od 100.000 funti – ima ih oko 4.000 – sada je obećano da će u roku od 90 dana dobiti još 210.000 funti, a odgovarajući ostatak kasnije; problem je što ostali još nisu dobili ni početnu sumu. I ne samo da su troškovi života sa ozbiljnom bolešću visoki, već bi u nekim slučajevima vreme plaćanja moglo bukvalno da znači razliku između života i smrti. Vladin plan predviđa da pojedinačni iznos naknade može dostići do 2,7 miliona funti; za ovu namenu biće izdvojeno ukupno oko 10 milijardi funti (skoro 12 milijardi evra). Ali grupa od oko 500 žrtava smatra da je šema puna rupa, pa najavljuju podnošenje odštetne tužbe protiv Ministarstva zdravlja i prigovaraju da predstavnici Vlade, pre nego što su je usvojili, nisu seli i razgovarali sa njihovi zakonski zastupnici.
S druge strane, Robert Frensis, koji potpisuje šemu obeštećenja, i autor izveštaja Brajan Langstaf, nezavisno jedan od drugog, ukazuju da je neophodno da, osim novca, žrtve dobiju i moralnu satisfakciju. To bi podrazumevalo sve, od privođenja odgovornih pred sud i formalnog izvinjenja države – a ne slučajnosti koju je Sunak ponudio – do podizanja spomenika u znak sećanja na sve žrtve, i drugog, posebnog, koji bi bio posvećen deca iz Treloara. I tako se klupko dugo uspešno zataškanih zločina počinjenih pod okriljem vlasti polako raspliće, a stara nedela isplivavaju na površinu da ih svi konačno vide. Ali užas u kome žrtve i njihove porodice žive nikada neće zaista prestati.
Izvor: Radar
