Piše: Rade Dragoević
Legendarni pjevač govori o svojoj karijeri od dječjih dana i nastupa s VIS Robotima preko uspjeha šezdesetih i sedamdesetih do danas, nepravdi na Krapinskom festivalu i ocu Dušanu, kralju starogradskih pjesama koji je godinama bio najtiražniji pjevač Jugotona.
Žarko Dančuo (Zagreb, 1945.) svoju je muzičku karijeru otpočeo još kao dijete. Sa samo šest godina snimio je za Radio Zagreb dvije dječje pjesme, da bi sljedećih nekoliko godina radio u paru s ocem Dušanom Dančuom, slavnim izvođačem šlagera i starogradskih pjesama. U tinejdžerskim godinama ostvario je i svoj, kako su tadašnje novine govorile, drugi debi. Sa 18 godina pridružio se VIS Robotima, uz Bijele strijele i Crvene koralje tada najpoznatijoj grupi u Zagrebu. S njima je ostao do 1966., da bi kasnije nastavio sa solističkom karijerom. Godine 1967. dobiva na Vašem šlageru sezone u Sarajevu nagradu stručnog žirija za stvar Kornelija Kovača “Moj profesor”, a nagrađen je i 1975. na Splitskom festivalu za pjesmu “Volin tebe”.
Naš je sugovornik bio rijetko svestran pjevač. Na čak četiri različita festivala dobio je priznanja za svoje interpretacije: 1985. nagrađuje ga Krapinski festival za njegovanje kajkavske riječi i melosa, iste godine i Splitski festival za afirmaciju dalmatinske pjesme, 1981. dobiva povelju Udruženja džez muzičara Srbije za razvoj džeza i zabavne muzike, a 2007. u Novom Sadu diplomu za njegovanje vojvođanske pjesme.
Žarko Dančuo je u Zagrebu živo najprije u Đorđićevoj ulici, a onda na Gupčevoj zvijezdi. Taj rođeni Zagrepčanin na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete seli se u Beograd, gdje nastavlja nastupati, između ostalog, i u duetu s Daliborkom Stojšić, koju upoznaje 1968. godine na Subotičkom festivalu pod nazivom “Omladina 68”. Njihov je brak i bio razlog zašto se preselio u Beograd. U svojoj dugoj i bogatoj karijeri Dančuo je imao i nekoliko prijelomnih trenutaka, pa ga u našem razgovoru i o tome pitamo.
Možda da krenemo s pitanjem o vašem ocu. Dušan Dančuo je bio poznati pjevač šlagera, za kojeg je bilo karakteristično, između ostalog, da je rado i često pjevao u kavanama. Danas za nekoga reći da je kafanski pjevač predstavlja gotovo uvredu. Kako to da mu takva reputacija nije smetala?
Moj otac Dušan Dančuo bio je poznati pevač šlagera, ali i najpoznatiji pevač romansi i starogradskih pesama. O tome govore platinaste, zlatne i srebrne ploče izdate od Jugotona. Bio je godinama najtiražniji pevač Jugotona upravo sa tim repertoarom. Nije pevao u kafanama, nego je dugo godina pevao u Ritz baru i u baru hotela Esplanada. To su noćni klubovi u kakvima su u Americi pevali Frenk Sinatra, Din Martin…
U alternaciji s Vicom Vukovom
Godine 1970. formirana je šou-grupa One i oni u kojoj su bili orkestar Saše Subote i četiri pevača: Daliborka Stojšić, Lidija Kodrič, Boba Stefanović i Minja Subota. Boba je 1971. želeo da izađe iz grupe, pa je meni ponuđeno njegovo mesto. To je bio stvarno šou-program jedinstven na našoj estradi. Sa njim smo obišli SSSR nekoliko puta do 1975.
Uz vašeg oca veže se još zanimljivih podataka. Živio je i oženio se u Zagrebu tokom Drugog svjetskog rata. To nesigurno vrijeme je preživio i ostao u Zagrebu. Međutim, ako se 1942. i održao, 1992. nije, tj. morao se preseliti iz Zagreba u Beograd. Zašto se to dogodilo i kako?
Nažalost, devedesetih godina politička situacija u Hrvatskoj je bila takva da je nekima smetalo što je tata rođen u Karlovcu, na Kordunu, i njegove snimke su prestali da emituju na radiju i televiziji. Prestali su da ga pozivaju da nastupa na koncertima i on se više nije osećao prijatno u Zagrebu. Na moj poziv, on i mama su se 1992. godine preselili u Beograd. Odmah je dobio poziv iz Novog Sada da sa tamburaškim orkestrom Radio Novog Sada snimi neke romanse i starogradske pesme. Tada smo snimili i nekoliko dueta, a kako sam ja već imao dosta snimljenog materijala sa tamburašima, kompletiran je materijal i Produkcija gramofonskih ploča (PGP) je izdala CD sa zajedničkim snimcima. Dobili smo i TV emisiju na TV Beogradu.
Šezdesetih godina, kad ste bili dio jugoslavenske estrade, postojao je velik broj muzičkih zvijezda. Negdje sam pročitao da je vaša majka posebno cijenila Vicu Vukova. Tko je bio vaš idol?
Šezdesetih godina snimio sam svoju prvu ploču za Jugoton i bio učesnik svih zabavno-muzičkih festivala: Zagreb, Opatija, Vaš šlager sezone – Sarajevo, Skoplje i dr. Vicu Vukova je svako ko je imao malo sluha morao da ceni. Ja sam imao zadovoljstvo da na Krapinskom festivalu 1967. godine u alternaciji sa njim pevam kompoziciju “Hrvatski kraj”. A moj idol je, naravno, bio moj otac.
Bili ste vokal u jednoj grupi koju su zvali našom ABBA-om prije ABBA-e. O čemu se radilo?
Godine 1970. formirana je šou-grupa One i oni u kojoj su bili orkestar Saše Subote i četiri pevača: Daliborka Stojšić, Lidija Kodrič, Boba Stefanović i Minja Subota. Godine 1971. sam izašao iz vojske, a upravo je Boba želeo da izađe iz grupe, pa je meni ponuđeno njegovo mesto. Budući da je u grupi bila moja tadašnja zaručnica Daliborka, to je bila sjajna prilika da zajedno radimo i putujemo i ja sam prihvatio. Poređenje sa grupom ABBA je prilično paušalno. Naime, u našoj grupi su bila četiri pevača od kojih je svako već imao svoju ostvarenu solističku karijeru. Naš program je bio obogaćen zajedničkim nastupom u kojem smo imali uigranu koreografiju i to je bio stvarno šou-program jedinstven na našoj estradi. Sa tim programom smo obišli Sovjetski Savez nekoliko puta do 1975. godine. Ja sam snimio i moskovska gramofonska kuća Melodija mi je izdala tri samostalne ploče.
Je li točan podatak da je vaš otac cijelo vrijeme imao krojačku radnju i u njoj radio? Zapravo me zanima kako su živjele tadašnje pop-zvijezde? Nama laicima se čini da u tom poslu teku med i mlijeko. Recimo, vi ste kao vrlo mlad već vozili automobil?
Tačno je da je njegov otac, moj deda, imao krojačku radnju u zagrebačkoj Ilici. U njoj su zanat učili moj tata i njegov brat Milan. Kada je moj otac uplovio u pevačke vode, prestao je da radi u dedinoj krojačkoj radnji. A što se tiče mog prvog automobila, zaradio sam ga na svojoj prvoj turneji po Sovjetskom Savezu 1967. godine.
I vi ste u jednom trenutku, ako sam dobro shvatio, otišli u drugi biznis. Zašto?
Vredno sam i uspešno radio (pevao) i u jednom trenutku sam imao dovoljno odvojenog novca, pa sam poželeo da ga uložim u neki posao, koji me neće ometati u pevačkoj karijeri.
Nažalost, devedesetih godina politička situacija je bila takva da je nekima smetalo što je moj tata Dušan Dančuo rođen u Karlovcu, na Kordunu, i njegove snimke su prestali da emituju na radiju i televiziji. Prestali su da ga pozivaju da nastupa na koncertima i on se više nije osećao prijatno u Zagrebu. Na moj poziv, on i mama su se 1992. preselili u Beograd.
Kupio sam lokal, mašine i zaposlio radnice koje znaju posao i otvorio servis za hemijsko čišćenje. Posle sam otvorio još jedan servis i nikada se nisam pokajao.
Sve tanje veze s Hrvatskom
Dok smo se pripremali za ovaj intervju kazali ste mi da vas nisu spomenuli na obilježavanju okrugle godišnjice Krapinskog festivala, na kojem ste bili izvođač u više navrata, posebno u njegovim počecima. Stječe se dojam da vas je to jako pogodilo. O čemu se radi?
Pompezno najavljena TV emisija “50 godina Krapinskog festivala” prikazana je na Hrvatskoj televiziji i na njoj su izvođene najuspešnije pesme sa prethodnih 50 festivala. Iako sam ja pevao tri od tih 50, a moj otac dve kompozicije, nismo bili spomenuti ni jednim slovom, kao da nikada nismo ni učestvovali. I ne bih više o tome.
Mislite li i inače da ste u Hrvatskoj na neki način zaboravljen pjevač, izvođač šlagera i ranog roka? Slično pitanje – gdje bi u toj povijesti domaće estrade bilo mjesto vašem ocu?
Davno sam otišao iz Hrvatske i stvarno ne znam koliko me se ljudi seća. Ali, u historiji domaće (hrvatske) estrade, u žanru starogradske pesme i romanse, moj otac je broj jedan za sva vremena.
Koje su danas vaše veze s Hrvatskom?
Danas su moje veze sa Hrvatskom svedene na “dva slova”. Moji divni prijatelji, porodica Glouacu i Anica Zubović.
Kazali ste mi da pripremate album sa setom svojih pjesama. O čemu je riječ?
CD o kome smo razgovarali je završen i uskoro će izaći. Biće to kruna moje 60-godišnje karijere. Naime, pre dve godine sam dobio poziv od muzičke produkcije Radio Beograda i tada mi je ponuđeno da izaberem petnaestak šlagera iz 1960-ih i 1970-ih godina domaćih autora. Naravno, ja bih pevao sve pesme, a Radio mi je dao da me prati Big Bend i snimanje u studiju Radio Beograda. Urađeni su novi aranžmani i sve je snimljeno. Sa puno pažnje i poštovanja urađen je ovaj materijal, pa se nadamo da smo produžili život divnim izabranim šlagerima za još narednih pedesetak godina, s obzirom na to da su nas svi autori –Darko Kraljić, Žarko Petrović, Arsen Dedić, Ivo Robić i drugi, kao i prvi izvođači – na primer Duško Jakšić, Boba Stefanović, Ivo Robić, Dragan Stojnić i Gabi Novak, napustili tj. umrli. Na CD-u će se naći i moja kompozicija “Dobro jutro, Beograde”, koju sam posvetio svim mojim kolegama, kao što su Silvana Armenulić, Toše Proeski, Ljubiša Stojanović Luis, Šaban Šaulić i drugi, koji su izgubili živote u saobraćajnim nezgodama dok su se vraćali sa održanih nastupa u raznim gradovima.
Izvor: Portal Novosti
