Piše: Vuk Bačanović
Podgorički dnevnik Vijesti objavio je analizu prof. Eugena Popovića (navodno, pseudonim stvarnoga autora), pod ambicioznim naslovom „Anatomija nedovršene države“. Tekst sugeriše da je Crna Gora od 1945. do 2025. u „istorijskom kontinuitetu nedovršenosti“, u smislu: „Crna Gora je, u formalno-pravnom smislu, prošla kroz nekoliko političkih transformacija u razdoblju između 1945. i 2020. godine, i da se svaka od njih odvijala bez stvarne demokratizacije društva i izgradnje stabilnoga institucionalnog poretka.“
Ukoliko i zanemarimo sintagmu „stvarna demokratizacija“, jer nije jasno što se implicira pod „nestvarnom“, kao i nedostatak „stabilnoga institucionalnog poretka“, jer nam se ne saopštava o (ne)stabilnosti kojih konkretno institucija govorimo, besmislenost prvoga pasusa zaista zapanjuje:
„U poratnom poretku socijalističke Jugoslavije, Crna Gora dobija status federalne jedinice, ali bez stvarnog suvereniteta. Odluke se donose u Beogradu, kadrovska struktura partije i administracije je strogo centralizovana, a crnogorski državni identitet oblikuje se u skladu sa ideološkim narativom Komunističke partije. Umjesto državnog kontinuiteta sa predjugoslovenskom i istorijskom Crnom Gorom, nametnut je novi identitetski okvir: bratstvo i jedinstvo, jugoslovenstvo i partijski internacionalizam, u dužem periodu i nekritički Staljinizam.“
I opet, na stranu te tričave činjenice da je Crna Gora u FNRJ i SFRJ imala sopstveni ustav (od 1946), svoju vladu (Izvršno vijeće), vlastiti parlament (Narodnu skupštinu), obrazovnu i kulturnu politiku, policiju, pa čak i upravljanje planskom ekonomijom na republičkom nivou, vlastitu partijsku organizaciju, a od 1974. godine i pravo veta u saveznim institucijama kao jedna od suverenih republika koja je svojom voljom ušla u jugoslovensku socijalističku federaciju — šta znači „državni identitet u skladu s ideološkim narativom Komunističke partije“ umjesto „kontinuiteta s predjugoslovenskom i istorijskom Crnom Gorom“? Da li to predstavlja priznanje, a ne negiranje istorijskih činjenica, da je dio crnogorskog komunističkog rukovodstva, okupljen oko Veljka Milatovića, naručujući od Save Brkovića i Špira Kulišića pseudoistorijsku literaturu o „etnogenezi Crnogoraca“, zaista odlučio da prekine kontinuitet s predjugoslovenskim srpskim identitetom crnogorske državnosti? Sudeći po ostatku teksta, koji zaziva nekakvo „dovršavanje“ crnogorske države, teško je doći do takvog zaključka. Ili je, ipak, riječ o nagovještaju da crnogorski nacionalistički revizionizam ulazi u novu propagandističku fazu, u kojoj će se, za navodno negiranje hiljadugodišnjeg kontinuiteta crnogorske etnije i njene ugroženosti od strane Srba, okrivljivati ne samo komunisti, već i sam koncept jugoslovenstva — koji, navodno, ide ruku pod ruku s „nekritičkim staljinizmom“ (šta god ta sintagma značila, budući da implicira postojanje „kritičkog“ staljinizma)?
Zbog svega toga, intencija teksta dr Eugena Popovića ne može biti jasnija. Slično kao u okolnim kolonijalnim režimima, projektovana crnogorska budućnost zahtijeva neprijatelja — i to takvog koji, za razliku od kolonijalnih gospodara, ne može da se brani. Štaviše, poželjno je da odavno nije među živima, kao što su razni komunizmi boljševičkog tipa i jugoslovenstvo — pa njih, a ne kolonijalne gospodare, treba proglasiti glavnim kočničarima crnogorskog „dovršavanja“. Upravo u tom obrtu — da se za sve istorijske, identitetske i političke dileme Crne Gore ne okrivljuju ni imperijalni projekti, ni lokalne poslušničke oligarhije, već jedan davno urušen poredak i ideologija — otkriva se suština ove konstrukcije. Ona ne teži objašnjenju prošlosti, već proizvodnji zgodnog krivca, bespomoćnog i mrtvog, na kojem se gradi nova vještačka mitologija. Otuda i nesuvislo brkanje „nekritičkog staljinizma“, komunističkog federalizma, antifašističkog otpora i jugoslovenskog modernizma — sve u funkciji zamagljivanja činjenica koje ne idu u prilog projektovanoj, sterilnoj viziji Crne Gore kao vječite „nedovršene“ žrtve.
Na kraju krajeva, ni jedna država, ni jedno društvo, ne mogu biti „dovršeni“ (to je čak i duboko antimarksistički koncept) jer su po svojoj prirodi živi, promenjivi organizmi. Državnost nije arhitektonski projekat sa jasnim rokom završetka, već neprekidan proces dijaloga između društvenih sudionika, pa i njihovog poimanja utvrđenih činjenica prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Društvo koje sebe proglasi završenim, koje vjeruje da je dostiglo konačni i nepromjenjivi oblik, zapravo je odustalo od kritičkog mišljenja, od unutrašnjih sukoba koji proizvode napredak, i od sposobnosti da se prilagođava svijetu koji nije nikada nije bio statičan. Prema tome, sama ideja „dovršavanja“ države je duboko antidemokratska — jer podrazumijeva da postoji jedna, jedino ispravna vizija društva, i da je uloga građana da se u nju uklope, a ne da je oblikuju. U stvarnosti, svaka autentična država se uvijek iznova gradi, preispituje i „osvaja“ — i nikada ne postaje završena, jer bi njeno „dovršenje“ značilo i kraj slobode kao koncepta.
