Piše: Jovan Mladenović
Jovan Đorđević i njegov sestrić Stevan Sremac počivaju zajedno, a njihov odlazak sa životne scene u kratkom vremenskom razmaku bio je ogroman nacionalni gubitak.
U ovoj 2025. godini, umnogome istorijskoj i nacionalnoj prelomnici, i u narednoj 2026, poklapaju se značajne jubilarne godišnjice – rođenja i smrti dvojice znamenitih srpskih (građanskih) intelektualaca i nacionalnih radnika romantičarskog 19. stoleća: sto dvadeset pet godina od smrti Jovana Đorđevića (Senta, 25. novembar 1826 – 21. april 1900) i, dogodine, dvesta godina od njegovog rođenja; kao i sto sedamdeset godina od rođenja Đorđevićevog sestrića Stevana Sremca (1855–1906) i, dogodine, sto dvadeset godina od izbora za pravog (redovnog) člana Srpske kraljevske akademije (Akademija umetnosti), ali i njegove smrti. Stevan Sremac, i on po mestu rođenja Senćanin (kako je i potpisivao svoje brojne rukopise), sudbinski je bio vezan za ujaka i pod njegovim snažnim intelektualnim i moralnim uticajem. Uticaj Jovana Đorđevića na potonji duhovni razvoj sestrića, književničku i profesorsku karijeru, najbolje je portretisao Milorad Pavlović, Mile Krpa (1865–1957), književnik i Sremčev biograf: „[…] i kad je stupio u život, on je [Sremac] imao dosta sličnih osobina: obojica su bili zaneseni rodoljubi, obojica vrlo predani i pobožni pravoslavci, dobri istorici i poštovaoci klasicizma, veliki humanisti, slovenofili, bolećivi prema siromašnima, zaštitnici i ljubitelji životinja, velike estete i obojica, do smrti, neženje…” Za razliku od ovog mišljenja, Jovan Deretić u kanonizovanoj „Istoriji srpske književnosti” (s. 849) navodi i sledeće: „Formiran pod neposrednim uticajem svoga ujaka Jovana Đorđevića, književnika i značajnog kulturnog radnika, osnivača pozorišta u Novom Sadu i Beogradu, političara konzervativnih shvatanja, Sremac je i sam postao izrazit tradicionalist, konzervativac i antidemokrata. Bio je protivnik S. Markovića i radikala, vatreni pristalica monarhije i režima kralja Milana, čime je odudarao od većine realista…”
Zasluge za osnivanje pozorišta
Život, delo, ideje Jovana Đorđevića, istoričara, profesora, književnika, političara, njegova uzorita i bez ostatka posvećenost državnom, političkom, ali i, nadasve, prosvetnom i kulturnom preporodu srpstva, svrstavaju ga u sam vrh nacionalnih korifeja pored Dositeja, J. S. Popovića, B. Radičevića, S. Miletića, A. Hadžića, J. Skerlića, J. Cvijića, J. Ristića, S. Novakovića i mnogih drugih koji su postavili državne, kulturne i civilizacijske temelje Srbije u 19. veku!
Njegov život je, u stvari, bio velika istorijska i pozorišna scena. Potiče iz ugledne porodice ekonoma i trgovca Filipa Đorđevića (mati Ana, rođena Malešević, cincarskog porekla) iz Sente, grada snažne srpske tradicije, okruženog salašima i ritovima, gde su starinom doseljeni njihovi preci iz Stare Srbije, najverovatnije za vreme Čarnojevićeve seobe (1690), i nakon Mađarske revolucije (1848) ostali u Senti! Otac Filip bavio se pčelarstvom i autor je jednog pčelarskog priručnika objavljenog 1860. godine.
Osnovnu školu Jovan Đorđević je učio u Senti, tri srpska i jedan mađarski razred; u Segedinu nižu gimnaziju, višu u Novom Sadu, Segedinu i Temišvaru; u Pešti je maturirao 1845. kao pitomac Tekelijanuma. Studije filozofije najpre je upisao u Pešti, ali je ubrzo prešao na medicinu, koju je studirao tri godine. Studije je prekinuo kada je izbila Mađarska revolucija (1848), ali i usled slabog materijalnog stanja. Konačno, posle gotovo tri decenije stranstvovanja, po pozivu (1849) bačkog velikog župana Isidora Nikolića Džavera, takođe poznatog književnika, dolazi u Sombor u jesen 1850/51, gde je službovao u kancelariji Županije. Sombor mu je bio pesnička otadžbina, o čemu svedoči njegova neoromantičarska i elegična lirika – od ukupno 16 autografa, 13 je ranih pesama, rodoljubivih, sačuvanih u njegovoj ostavini. Među njima je i pet autografa pesama koje je napisao u Somboru, prema njegovom datovanju, u periodu 1850/51). Značajan autograf je i spev „Knez Pavo”, epska pesma od 310 stihova, sa naznakom J. Đ. (1847. u Pešti, pečateno u „Slavjanki” 1847). U korpusu ostavine je i istoriografski/memoarski spis „Neobični doživljaji mog oca i ujaka u ratu srpsko-mađarskom 1848–49”.
Izvor: Politika Magazin
