Pišu: Seva Gunicki i Džeremi Moris
Prevod: Miloš M. Milojević
Većina analiza okončanja rata u Ukrajini usredsređuje se na namere jednog čoveka: ruskog predsednika Vladimira Putina. Ovaj pristup pretpostavlja da osoba koja je samovlasno pokrenula napad može i da ga okonča na isti takav način. Ali nakon više od četiri godine vođenja rata, ruska ekonomija i društvo su se preustrojili u skladu sa ratom, čime je stvoren moćan skup unutrašnjih podsticaja koji čini okončanje rata teškim, i čak opasnim, za ruskog predsednika.
Kremlj je rat pretvorio u središnji organizacioni princip društvenog i ekonomskog života, i rat je, zauvrat, preobrazio rusku državu. Državna ekonomija u senci, tržište rada, regionalni budžeti, društvene hijerarhije i politički podsticaji, svi su se prestrojili u skladu sa ovim sukobom. U tom procesu, rat je stvorio samoodrživi institucionalni i ekonomski poredak koji ograničava i samoga Putina. Ruska fiskalna i industrijska baza postala je strukturno zavisna od vojne potrošnje, toliko da bez nje čitavi regioni ili sektori ekonomije ne bi mogli da opstanu. Boračke plate i veće zarade u odbrambenom sektoru pružili su milionima Rusa u pasivnim krajevima posle više decenija prvi zabeleženi rast realnog dohotka.
Režim ne može da poništi ove promene a da ne ogoli ogromnu nejednakost u zemlji i da ne stvori veliku klasu tumarajućih, osiromašenih veterana. I sve veća siva ekonomija – koju čini krijumčarenje i labavo sprovođenje carinskih propisa – sada održava tok potrošačkih dobara u sankcionisanu zemlju, stvarajući tako nove finansijske interese koji se ne daju lako ukinuti.
To ne znači da je mir nemoguć. Većina Rusa, u stvari, sa dobrodošlicom bi pozdravila okončanje sukoba. Ali to znači da bilo koji pokušaj okončanja rata mora da se suprotstavi ovim nevidljivim silama. Zaustavljanje borbi sada bi značilo ekonomsko iščašenje, društveni metež i političko preispitivanje sa kojima režim nije spreman da se suoči. Moskva, drugim rečima, je upletena u ratnu zamku koju niko unapred nije osmislio i koju niko ne može lako da razmrsi.
Semjuel Čarap/Sergej Radčenko: Zašto su neuspešni mirovni razgovori o Ukrajini?
Zavisnost od držanja pravca
Suprotno široko rasprostranjenim uverenjima, većina Rusa nije imala koristi od invazije. Tačno je da je, pošto je tokom prve dve ratne godine ruski vojni budžet utrostručen, ruska ekonomija ostvarivala rast i da su plate rasle. Ali ono što deluje kao ratni prosperitet geograf Natalija Zubarevičeva nazvala je „zakonom malih brojeva“: procentualni rast deluje zapanjujuće samo zato što je osnovica bila niska. Realne zarade jesu porasle, po zvaničnim pokazateljima, za oko osam odsto 2023. godine i devet odsto 2024. godine. Ali čak i nakon ovog rasta, medijalna ruska zarada 2024. godine bila je svega oko 56.000 rubalja mesečno (oko 600 dolara). Rast je, potom, znatno usporen tokom 2025. godine, na svega 4,4 odsto. I zvanična stopa inflacije tokom prethodnih godina – redom 7,4 odsto, 9,5 odsto i 5,6 odsto – je po svoj prilici potcenjena.
U međuvremenu, pet odsto Rusa drži ugrubo 75 odsto ukupnog bogatstva zemlje, što je nepovoljniji udeo nego u Sjedinjenim Američkim Državama (gde pet odsto najbogatijih drži oko 60 odsto bogatstva). Dobit od ruskog vojnog kejnzijanizma, tamo gde je uopšte postojala, je neravnomerno raspoređena, prvenstveno onima koji rade u vojnoj proizvodnji ili blizu ovih postrojenja. Od početka rata, broj penzionera koji rade naglo je porastao, a poreski sistem metodički je preoblikovan da izvuče što više od onih koji najslabije stoje. Država nije naplaćivala porez na nasledstvo tokom dve decenije a porez na imovinu je zanemarljiv, ali stopa poreza na dodatu vrednost, koja je bila 18 odsto nekoliko godina pre početka rata, povećana je na 22 odsto 2026. godine. Ovim porezom sada se finansira oko polovina federalnog budžeta.
Ovo nije sistem ustrojen tako da se dele zgodici ratne potrošnje. Običnim Rusima, koristi od ratnih prihoda sve više izgledaju kao mamac i obmana. Obećanja da će za žrtve uslediti nagrada, i da će ratna potrošnja obezbediti ono što ruska ekonomska politika nikada nije učinila, već sada deluju suprotstavljena realnošću.
Sankcionisana dobra i švercovana roba ulaze u zemlju iz Kine, Turske, Srednje Azije preko improvizovane mreže u kojoj mito, namerno iskazivanje niže vrednosti i pogrešno klasifikovanje menjaju zvanične carinske procedure. Ruska vlada je takođe tolerisala otvoreno krijumčarenje kako bi pomogla ekonomiji da popuni praznine koje se nisu mogle popuniti domaćom proizvodnjom. Posiveli su čitavi sektori maloprodaje uz prećutni državni blagoslov, pošto su alternativa prazne police i politički problemi.
Ukoliko se rat završi bez jednovremenog ukidanja sankcija i ponovnog uključivanja zemlje u međunarodno tržište, vlada će morati da i dalje dopušta rad ove sive ekonomije. Rusija je i ranije tolerisala krijumčarenje. No prava cena jeste što ni mir neće ispraviti izobličenja. Klasa posrednika sada ostvaruje profit zahvaljujući zaobilaznicama i nije joj u interesu da one budu zamenjene [redovnom trgovinom]. A što se prostranija siva zona toleriše, to se više potkopava Putinova nada da odmeni dohodak od trgovine ugljovodonicima oporezovanjem potrošnje i trgovine.
Ratnu ekonomiju teško je strukturno rasformirati i i iz drugih razloga. Vojna i bezbednosna potrošnja sada obuhvata oko 40 odsto ukupne federalne potrošnje, što je nivo bez presedana u ruskoj istoriji i po svoj prilici je više čak i u odnosu na militarizaciju iz sovjetskog doba sedamdesetih i osamdesetih godina 20. veka. Broj preduzeća u ruskom vojnoindustrijskom kompleksu skoro je utrostručen od početka invazije, i ove firme sada zapošljavaju oko četiri i po miliona ljudi. Proizvodnja koja je povezana sa ratom je samo tokom 2025. godine porasla dvadeset odsto.
Da pojasnimo, kompanije koje su se najviše okoristile o ovaj sukob su geografski izolovane, nasleđe sovjetskog promišljanja o „dubokoj odbrani“ u skladu sa kojim su razmeštane daleko od velikih populacionih i ekonomskih centara. Rast plata koji privlači radnike u gradove kao što su Nižnji Tagil, centar za proizvodnju tenkova od nekih trista hiljada stanovnika, skoro dve hiljade kilometara istočno od Moskve, retko se oseti izvan fabričkog kruga. Širom Rusije, oružani sektor možda zapošljava milione ljudi, ali ovi radnici žive u siromašnih gradovima srednje veličine daleko od prestonice. U međuvremenu, civilne kompanije suočene su sa visokim kamatnim stopama i akutnom nestašicom radne snage, što za one koje nisu povezane za odbrambenim sektorom čini produktivno investiranje gotovo nemogućim.
Ali ove firme i njihovi radnici i dalje su prilično uticajni. Zato što civilni sektor ruske ekonomije prolazi kroz oskudicu kapitala, radne snage i investicija, njen državno subvencionisani vojni sektor raspolaže ogromnom ekonomskom moći i snažno je podstaknut da ovekoveči uslove koji tu moć održavaju. Naglo smanjivanje vojne potrošnje koje bi usledilo posle okončanja rata rizikovalo bi pokretanje štrajkova radnika vojne industrije i njihovo podsticanje da rešenje svog nezadovoljstva potraže u Moskvi. Umanjenje vojnih izdataka svakako bi dovelo do rasta nezaposlenosti i nižeg rasta, te bi izazvalo glavobolje ruskih zvaničnika. Kako bi se pokrio deficit i servisirao vladin dug, Kremlj bi po svoj prilici morao da povisi poreze i umanji socijalne izdatke. Ruska centralna banka nema nedvosmislen odgovor kako da smanji ratnu ekonomiju a da istovremeno izbegne stagflaciju i potencijalno upadanje u dužničku spiralu. Možda joj ne ostaje mnogo izbora do da upari mere štednje sa pozajmljivanjem po kažnjeničko visokim kamatnim stopama čime bi se ugušio bilo kakav izgled ekonomskog oporavka.
Bez lagodnog izlaska
Još jedan izvor napetosti u ruskoj države jeste rastuća klasa veterana: procenjuje se da će se naposletku 700.000 vojnika vratiti sa fronta. Nekih 140.000 već se trajno vratilo kući, i pridružiće im se više od pola miliona saboraca. Kremlj radi na tome da nekadašnje vojnike pretvori u lojalnu političku bazu: Putin je nazvao ratne veterane „novom elitom“. Ustanovljena je Fondacija branitelji otadžbine, državni fond koji predvodi jedan od Putinovih rođaka, kako bi se upravljalo državnim servisima namenjenim veteranima, a veterani su postavljani na položaje u regionima i opštinama. Prema izveštavanju ruskog novinara u egzilu Farida Rustamova, Kremlj planira da kandiduje stotinu veterana za Državnu dumu na izborima 2026. godine.
Ali za Putina, ovakvi planovi su dvosekli mač. Nekadašnji vojnici mogu da pojačaju podršku ruskom predsedniku i njegovom sistemu, ali takođe mogu Moskvu da još više upletu u sukob, pošto veterani i njihove porodice znatno zavise, materijalno i psihološki, od legitimnosti rata. Njihova žrtva mora biti poštovana i ne smeju se prekinuti one koristi koje produženjem rata uživaju. Bilo kakav mirovni sporazum koji ne bi mogao biti predstavljen kao pobeda rizikuje da ih otuđi. Povratak vojnika koji na frontu zarađuju daleko više [nego u mirnodopskim uslovima, prim. prev] takođe nosi dodatne rizike prilagođavanja civilnom životu. U januaru, ruski državni mediji izvestili su da je nekih 250.000 veterana nezaposleno. Izveštaj je brzo uklonjen sa Interneta, što je dokaz njegove političke osetljivosti.
Cena kojom je društvo opterećeno već je vidljiva: ruska javnost sve više gleda veterane sa strahovima i podozrenjem. Analize više hiljada sudskih zapisnika nezavisnih ruskih novinara pokazuju da su veterani gonjeni za ubistva dva i po puta češće nego ljudi koji nisu služili u vojsci, a dva puta učestalije za nanošenje teških telesnih povreda. Mnogi Rusi i dalje pamte posledice sovjetskog povlačenja iz Avganistana 1989. godine, kada je poplava ražalovanih veterana doprinela bujanju organizovanog kriminala i nestabilnosti. Danas je broj veterana koji se vraćaju iz rata veći, a društvena struktura koja bi trebalo da ih prihvati, poput zdravstvenih ustanova i rehabilitacionih centara, je slabija.
Ono što posebno teškim čini prekidanje ove zavisnosti od rata jeste što njeni različiti činioci podupiru jedan drugog. Svako prilagođavanje ratnim prilikama stvara nove interese, zavisnosti i političke činjenice koje povisuju cenu mira. Regionalne vlade sada se takmiče da ostvare regrutacione kvote, i njihovi budžeti zavise od federalne vojne potrošnje; prekidanje tog finansiranja bi potkopalo njihov politički položaj i fiskalnu osnovu. Centralna banka je orijentisala svoju fiskalnu politiku ka obuzdavanju inflacije podstaknute ratom. Držanjem visokih kamatnih stopa koje praktično kažnjavaju civilne investicije, stvorila je izopačenu strukturu podsticaja u kojoj samo preduzeća povezana sa ratom mogu sebi da priušte pozajmice i rast.
Ruski obrazovni sistem takođe je reorganizovan, uz proširenje vojno-patriotske obuke i izmene univerzitetskog kurikuluma. Emigracija liberalnih stručnjaka izmenila je sastav klase obrazovanih tako da je sada u većoj meri čine lojalisti. I državni mediji, koji su proveli četiri godine stvarajući narativnu strukturu o egzistencijalnoj borbi protiv Zapada, ne mogu se pomaći ka pripovesti o kompromisu a da ne potkopaju kredibilitet samog režima.
Intervju, Majkl Kofman: Rat dronova, iscrpljena Rusija i neizvjesna 2027
Mašinerija koju Putin ne može da zaustavi
Zapadni donosioci političkih odluka skloni su da pretpostave da se ratovi završavaju kada predvodnici odluče da ih okončaju. Ali ruski rat je postao činjenica svakodnevnog života miliona ljudi. Njegovo okončanje zahteva ne samo izlaženje na kraj sa Putinovim ambicijama već i sa strahovima o metežu koji bi mir mogao doneti.
Putin je i dalje središnji donosilac političkih odluka u sistemu koji je osmišljen oko usredsređenja vlasti. Ali njegovi izbori ograničeni su posledicama sopstvenih politika. Ne može da izvrši demobilizaciju a da ne dovede do velike nezaposlenosti i krize reintegracije [veterana, prim. prev]. Ne može da umanji vojnu potrošnju a da ne opustoši pojedine oblasti i industrije koje od nje zavise. I ne može da odustane od narativa o egzistencijalnoj borbi a da ne potkopa legitimitet na kojem počiva njegov autoritet.
Rat je možda otpočeo odlukom jednog čoveka. Ali okončaće se samo onda kada se promene osnovni činioci koji ga održavaju, bilo iscrpljivanjem, spoljnim pritiskom, ili izlaznim putanjama koje bi mir učinile manje problematičnim. Razumeti nevidljiva ograničenja koja sputavaju i vladareve izbore je prvi korak prema osmišljavaju ovih izlaznih putanja. Previše diplomatske energije potrošeno je u pokušajima da se spoznaju Putinove misli. Bilo je bolje da je potrošena u pokušajima da se razume vojna mašinerija koju je izgradio, i načini na koje, sada i bez njega, ova mašinerija pokreće zemlju.
Izvor: Foreign Affairs
