Piše: Vuk Bačanović
Ukoliko je su 19. i većina 20. vijeka za srpski narod bili razdoblja u kojima su se nacionalna i antikolonijalna borba uglavnom poklapale, ili je barem bilo jasno da je nacionalna borba bez antikolonijalne laž i farsa, kraj 20. i početak 21. su laž i farsu normirali kao dominantni fenomen povezan sa patriotskim zanosom. Kompradorski „patriotizam“ koji se decenijama neuvjerljivo predstavlja kao nacionalna renesansa, proizvodeći isključivo duhovnu bijedu i sramotu, posljednjih dana doseže svoj vrhunac. Kompradorska propaganda koja nam, preko filmskog Miloša Obilića decenijama poručuje da Srbija „nije svileni jastuk iz Bruse“, a generacijama mladih da im je ići na „Kosovo ravno“ ne samo da je predstavljala korake do de-fakto priznanja Kosova, već je cijenu cijelog srpskog naroda izjednačila sa najjeftinijim suvenirom na korporativnoj pijaci. Hoćete da bezobzirno eksploatišete resurse, radnike svodite na tegleću marvu, nepopravljivo devastirate okolinu, dobrodošli u Srbiju, ona je vaša majka, sestra, ljubavnica.
Ustavni sud Srbije utvrdio je da odluka Vlade Srbije o zaustavljanju projekta „Jadar“ korporacije Rio Tinto, a koji podrazumijeva regionalnu ekološku katastrofu sa nesagledivim posljedicama, nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom. Predsjednik Srpske, Milorad Dodik, također je najavio da će svoju politiku prema korporativnim interesima uskladiti sa politikom Srbije, čime se potvrđuje da su ultrapatriotski zaključci nedavnog tzv. Svesrpskog sabora zapravo samo paravan za vrlo vjerovatnu buduću tvrdnju da je davljenje u jalovini potvrda Kosovskog zavjeta. A davljenje u otpadnim vodama Rio Tinta koje su nam vladajući patrioti namijenili u sebi sadrži ultimativnu simboliku.
Ekskluzivni intervju, prof. Kristijan Laslet: Mora se koristiti svaka prilika za otpor Rio Tintu
Ako je modernizacija srpske nacije 1804. počela pobunom protiv imperije, zadnji korak njene demodernizacije i potonuća u posmoderno ludilo je usko povezan sa potpunim usklađivanjem sa korporativnim neokolonijalizmom. A ropstvo neokolinijalnom korporativizmu srpskog iskustva i stila svakako treba svoje ime: tintoizam.
Međutim, tintoizam ne predstavlja samo svođenje srpskog naroda u Srbiji i Srpskoj na korporativni šalter službenika, „predsjednika svih Srba“, Aleksandra Vučića na kojem će stranka zainteresovana za bezobzirnu eksploataciju biti u prilici da kupi i poneki kičasti suvenir na kojem piše „Kosovo je Srbija“. Ne, tintoizam je daleko više od ekološke kataklizme. On predstavlja kulminaciju političke kataklizme kojom se Srbija od regionalnog istorijskog motora antikolonijalizma pretvara u model korporativnog bijedništva. Sve one malodušne priče iz devedesetih o „gledanju svog posla“, u smislu srpske samodovoljnosti pod vlašću kompradorske pseudoelite sada dobijaju svoj pravi smisao: kompradori su zaista obavili svoj posao.
Iako se titoizmu kao propalom regionalnom socijalističkom modelu ima mnogo toga može prigovoriti, tintoizam je fenomen koji je izvan kategorije kritike jer ne predstavlja ništa drugo nego drugo ime za samouništenje.
Vuk Bačanović: Rio Tinto i balkanski tribalizam
Franc Fanon kojem se u ovakvim mračnim vremenima uporno treba vraćati je više puta isticao da je „potrebno… takođe istaknuti ulogu koju u procesu sazrevanja ima istorija nacionalnog otpora protiv osvajača“ i da su „legendarni junaci kolonizovanog naroda uvek su bili oni koji su stajali na čelu nacionalnog otpora protiv zavojevača.“ U tintoizmu je i ovaj princip okrenut naglavačke. Legendarni junaci bivaju poniženi, ili još gore, njihova uspomena banalizovana i iskorištena kako bi tintoistička elita vlastitom narodu skovala još čvršće lance.
Tintoizam je utoliko strašniji, jer za razliku od poraženih imperija i osvajača, eksploataciju i devastaciju vrši preko onih koji ne prestaju govoriti o slobodi i dostojanstvu. „Srbiju neće niko gaziti i ponižavati“, „Ubijte mene, ali ne dirajte Srbiju“ uzvikuje Vučić. „Htio bih da se pobijem sa američkim ambasadorom“, pridružuje se Dodik najavljujući razdruženje od Bosne i Hercegovine, jer je, navodno, ispod časti živjeti u protektoratu. U stvarnosti Srbija se, poput prostituke iznamjljuje za gaženje i ponižavanje najperverznijim korporativnim mušterijama, dok američki i svaki drugi ambasador koji zastupa korporativne interese nepogrješivo uvijek dobije ono što želi.
Tintoizam je, u tom smislu, daleko strašniji od bilo kojeg dosadašnjeg dovođenja u zabludu, jer ono što je ljudima najsvetije, a to je slobodarska tradicija i dostojanstvo, svodi na najbanalniju propagandu, na najeftiniju šovinističku farsu, vječno sumanuto dnevnopolitičko prepucavanje sa komšijom koji je u istom ili još gorem položaju. Sasvim je sigurno da ni jedno ranije razdoblje novije istorije nije iznjedrilo veći broj beskrupuloznih varalica, lažova, manipulatora, sitnih kradljivaca, masovnih ubica, huškača i psihopata. Tintoizam je više od ideologije laži i poltronstva, daleko više od brutalne mizantropije i nemilostivosti, neopisivo užasnije od otuđenja čovjeka po čovjeku iz marksističke antropologije. To je filozofija zla u iskonskom smislu te riječi.
