Piše: Vuk Bačanović
Prije nekoliko godina pouzdano sam ustanovio da je sveti Vukašin Mandrapa — jasenovački i hercegovački mučenik — u stvari izmišljena, odnosno konstruisana ličnost. Utvrdio sam, vrlo pouzdano, da stanovnici sela Klepaca nikada nisu poznavali bilo koga po imenu Vukašin Mandrapa, što mi je potvrdio i pokojni prijatelj, čija je majka rođena u tom selu. Takođe sam utvrdio da priča o pobožnom starcu koji ustašama, dok ga muče, govori: ‘Samo vi, djeco, radite svoj posao’, nije izmišljena — ali se nije dogodila u Jasenovcu, već u Ljubuškom. Pravo ime tog ‘Vukašina’ je Vasilije Vitković, predsjednik Srpske pravoslavne crkvene opštine, pobožan čovjek. Navedene riječi uputio je ustašama koji su mu, pred očima, na kućnom pragu ubili cijelu porodicu. Za Vasilija Vitkovića saznajemo iz dokumentacije i svjedočanstava sa poslijeratnih suđenja lokalnim ustaškim zločincima u Mostaru.
Takođe je istina da je u Jasenovcu ubijen pobožan pravoslavni hrišćanin prezimena Mandrapa, ali mu ime nije bilo Vukašin, nego Spasoje. Radilo se o sarajevskom obućaru koji je nedjeljom pjevao za pjevnicom u Staroj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu. Uspomenu na njega sačuvali su kasniji komunistički funkcioner Bosne i Hercegovine Đuro Pucar Stari (Spasojev šegrt) i teolog Žarko Vidović, koji je zapamtio toga čovjeka po tome što je žrtvama ustaških pokolja u samom logoru Jasenovac neprestano pjevao: ‘So svjatimi upokoj, Hriste, duše rab Tvojih, idježe njest boljezan, ni pečal, ni vozdihanje, no žizanj beskonečnaja.’ Upravo zbog toga, na kraju je prebijen do smrti u jednoj od logorskih baraka. I zaista, Sarajlija Spasoje Mandrapa — a ne nepostojeći Vukašin — nalazi se na zvaničnom spisku jasenovačkih žrtava.
Zašto o ovome pišem u uvodu teksta čija je tema Pavle Đurišić? Zbog tendencije episkopata Srpske crkve da — bilo iz aljkavosti i brzopletosti, bilo iz ideoloških i/ili ličnih pobuda — prihvata pojednostavljene i unakažene verzije stvarnosti.
To možda i ne bi bilo toliko strašno (iako ostaje nedopustivo neozbiljno), kada se, na primjer, od dvojice stradalnika — prihvatajući novinsku fikciju o „Vukašinu“ s kraja osamdesetih kao istorijski izvještaj — konstruiše jedan, sa približno sličnom stradalničkom pričom koja je istorijska činjenica.
Ali kada mitropolit crnogorsko-primorski, nasljednik drevne zetske katedre koju je utemeljio Sveti Rastko Nemanjić, i čija bi svaka riječ trebala biti odmjerena i izvagana, izjavi da je četnički vojvoda Pavle Đurišić nalik na Pavla Orlovića, mitskog junaka kosovskog ciklusa — onda već ulazimo na vrlo, vrlo mračan teren. Vjerodostojni istorijski izvori — i to mnoštvo njih, ravnogorske, ljotićevske, nedićevske, njemačke, italijanske i partizanske provenijencije — saglasni su u jednom: Pavle Đurišić bio je prije svega ratni zločinac nad muslimanskim civilnim stanovništvom — bespomoćnim starcima, ženama i djecom — i to ne na područjima gdje bi se ti zločini mogli smatrati odmazdom za zločine muslimanskih milicija i albanskih balista, već u pljevaljskom i pribojskom srezu, gdje slabo naoružani muslimani nisu počinili nijedan zločin nad lokalnim Srbima.
Drugo, Đurišić je bio kolaboracionista ne samo s okupatorima vlastite zemlje — silama Osovine — već i s drugim kolaboracionistima fašističkih ideoloških ubjeđenja: Milanom Nedićem, Dimitrijem Ljotićem, vlašću Nezavisne Države Hrvatske i, da apsurd bude potpun, s crnogorskim fašistom i jednim od rodonačelnika dukljanske ideologije — Sekulom Drljevićem. Za zasluge odanog služenja njemačkom okupatoru, koje su podrazumijevale teror nad svim borcima i simpatizerima NOB-a, od firera dobija čak i Gvozdeni krst.
Međutim, u verziji stvarnosti koju nudi mitropolit Joanikije, Đurišić je hristolika, mučenička figura koju progone bezbožnici, iako se, u skladu sa svojim bezočnim oportunizmom pridružio onima koji su na Petrovdanskom saboru 12. jula 1941. godine, donijeli ustav italijanskog protektorata Crne Gore, koji je podrazumijevao ne samo službeni „crnogorski jezik“, već je i nekanonski dekretom proglasio osnivanje autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. U mitropolitovoj verziji istorije, Đurišić je isključivo ustanik protiv ove „države“, što u početku i jeste bio, ali kakve moralne kvalitete ima čovjek koji, s očiglednim oduševljenjem, posrne pred monstruoznim konceptom s kojim se isprva sukobio? I Juda Iskariotski je bio Hristov učenik, ali ga zboga same činjenice da je to do čina izdaje bio, na ikonama ne izobražavamo kao svetitelja.
Mitropolit Joanikije, dakle, ne samo što je mitski simbol slobode Pavla Orlovića — uspoređujući ga s Đurišićem — proglasio kolaboracionistom s Osmanskim carstvom i mučiteljem sopstvenog naroda, već je sve ono s čim srpski narod u Crnoj Gori danas muči muku — zločince iz devedesetih, konvertite u rasistički dukljanizam i paracrkveno delovanje — proglasio najsvjetlijim tekovinama tog naroda. Ako je Đurišić — koji svojom rukom piše o uništavanju ‘turskih’ žena i djece, čak tako da im presjeca odstupnice i onemogućuje bijeg — sveta figura, da li to implicira da su neshvaćeni svetitelji i mučenici i svi oni s kojima je sarađivao: od Nedića i Ljotića, preko Drljevića, pa do samog Hitlera, koji ga je ovjenčao Gvozdenim krstom? Da li osveštavanje takvih i sličnih ličnosti ima ikakve veze s Jevanđeljem, ili je riječ o osveštavanju samog koncepta kolaboracionizma i oltarskom proglašavanju klečanja pred okupatorima za mudar, strateški i hrišćanski čin? Đurišić je, može biti, stradao na način što su ga prevarili drugi kolaboracionisti — njegovi sudruzi i poslovni partneri u prokletstvu tog čina — ali šta nam to govori o sudbini naroda i društava u kojima se takva naopaka logika pokušava opravdati? S obzirom na težinu iskaza mitropolita Joanikija, ovo nisu samo retorička pitanja. Na njih odgovor ne duguje samo on, nego cjelokupan srpski episkopat.
Ako ni zbog koga drugog, onda zbog Vasilija Vitkovića i Spasoja Mandrape. Kada se jednom — a nadam se uskoro — razriješi pitanje „Vukašinovog“ identiteta, ova dvojica istinskih svetih mučenika i stradalnika za pravoslavnu vjeru ne mogu biti dio pseudohagiografija o neviđenim junaštvima ličnosti poput Đurišića. Jer aljkavost zbog koje je njihov identitet bio skriven biće zanemarljiva u odnosu na njihovo skrnavljenje povezivanjem s sadističkim zlikovcima i monstrumima — potpuno nalik na one koji su ih ubili.
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
