Piše: Vuk Bačanović
I tako je počelo.
Prebijanja, hapšenja, nastavak prijetnji i zastrašivanja, dosadni prigovori da studenti i svi koji podržavaju studentsku pobunu „ne znaju šta hoće“, kao da su oni krivi što im je u nasljeđe ostavljeno postideološko doba i kolonijalni status zemlje s malo ili nimalo prostora za političko manevrisanje.
Prigovori, po pravilu, dolaze od onih koji sami ne znaju, niti su znali, kako se nositi s aktuelnim režimom — štaviše, od onih koji su od njega izgubili sve bitke.
„Moramo sebi priznati da možda gledamo u oči fundamentalističkoj revoluciji po ugledu na Crvene Kmere 1975. i/ili Islamsku revoluciju u Iranu 1979. Na antizapadnoj platformi ‘SMRT NATO’ vjerski fanatizam lako će naći zajednički jezik s lijevim anarho-boljševizmom“, piše na svom Iks nalogu zabrinuti profesor Ivan Videnović, pridružujući se tako ekipi u Ćacilendu, kojoj neopaganski nadrifilozof Dragoslav Bokan, zaposlen na mjestu u Upravnom odboru Narodnog pozorišta, urliče da stišaju muziku, jer ga podsjeća na „partizanski skup“.
Trećima, opet, smetaju nacionalistička opšta mjesta govornika na vidovdanskom skupu na Slaviji — i ta je kritika na mjestu, jer većina onoga što smo mogli čuti nije bila u skladu s aktuelnom mišlju muslimanskog mistika, teologa i mislioca Hamze Jusufa Hansona da „tradicija nije slijepo oponašanje prošlosti, već živo prenošenje mudrosti kroz srca onih koji je ovaploćuju“, ili da nas „u doba duhovne amnezije, tradicija… podsjeća ko smo, odakle dolazimo i kuda idemo“.
Da, umjesto toga smo slušali mnoga opšta mjesta koja podsjećaju na nešto što smo već bezbroj puta čuli — o Kosovu, Lazaru, Zavjetu, Muratovom čadoru — i bili prevareni, jer se retradicionalizacija do sada svodila na folklor i dekor antikolonijalizma i pljačke. Mnogi su, s pravom, uplašeni da će se to ponoviti i da ulazimo u novi krug opsjena iz devedesetih.
Ali ipak, okupilo se približno 140.000 ljudi.
Toliko režim nije mogao da skupi ni uz pomoć svih svojih klijenata, ucjena, potplaćivanja i medijske mašinerije, za koju je bio uvjeren da uspješno ispira mozak većini građana Srbije.
Tih 140.000 ljudi, usred ljeta i godišnjih odmora, svjedoči da je režim Aleksandra Vučića istekao. Tih 140.000 lako će sutra ponovo postati pola miliona i više. I u jednom trenutku, više neće biti moguće bilo kakvo taktiziranje.
Ono što je većini medija promaklo jeste da je s vidovdanskog skupa više nego jasno poručeno da se u Srbiji neće kopati litijum — što podrazumijeva svenarodnu pobunu, ne samo protiv Vučića, nego i protiv svih trulih koncepata koji se nude kao njegova zamjena.
Vučić je toga svjestan i zato je angažovao provokatore i nahuškao policiju na ljude.
Ali sve je to kratkog daha.
Režim je kao sojenica na stubovima koje su izjeli termiti. Potreban je samo jedan blagi udarac, i odnijeće ga nabujala voda.
Vučić to utoliko zna, da već osjeća kako mu je voda došla do grla.
Zato mu ne treba davati ono što očekuje: ljude koji se nadaju nekom obliku jednako bijedne ili još bjednije pragmatičnosti — na vlastitu štetu.
Paradoksalno, suprotno od onoga u što su nas uvjeravale mračne figure devedesetih, potlačeni slobodarski narodi, kao što je srpski, uvijek su najbolje prolazili onda kada im je samo nebo bilo granica i kada su zahtijevali „nemoguće“, a upravo najgore onda kada su prihvatili filozofiju valjanja u blatu koju je naprednjački režim doveo do gnusnog savršenstva.
U pismu prijatelju Mirku Damjanoviću, Mladobosanac Vladimir Gaćinović je 1911, inspirisan upravo vidovdanskom etikom, ali i ruskim narodnjačkim idejama narodnog oslobođenja, napisao sljedeće, i danas vrlo aktuelne riječi:
„U velikim neštatelskim tišinama i dugim, skoro bolesnim noćima, ja sam srušio stare režime, oborio stare bogove i, u nespretnosti mladosti, pošao da oživim nova carstva i vaskrsnem stare snove… Kao što smo govorili u Ženevi, vrijeme je da se ozbiljnije o tome progovori u srpskim sredinama, koje su dosad, skoro po pravilu, bile bijedne, mizerne i očajne. I ako bude snage, dubokih uvjerenja i velike vjere, moći će biti od sadašnjih mrtvih Srba možda uskoro jedno pokoljenje koje iz ljenosti ulazi u život, iz snova u akciju, iz apatije u buđenje. Nadajmo se da će se nešto moći učiniti. Ja imam veliku vjeru…“
