Piše: Sveštenik Gojko Perović
Ljeto je prilika da se iz gradskih kazamata sklonimo u neki kutak prirode koga još nije potpuno obuzeo okov civilizacije. I ako u tome uspijemo, bar na jedan dan (a ko ima mogućnosti, sreće i pameti povezaće koji dan više) osjećamo se kao pravi ljudi. O čemu se tu radi? Šta nas to čini sputanim u gradovima, a svi hrlimo u te gradove? Šta nas to ”oslobađa” u prirodi, a svi smo pobjegli iz naših sela, glavom bez obzira?
Dobro, reći ćete, nema tu neke filosofije: grad je pun društvenih povoljnosti, a selo je neuslovno za život. A opet, s vremena na vrijeme, treba nam da se rasteretimo naših obaveza vezanih za plate i troškove, i da ”pustimo mozak na pašu”. A gdje ćeš ga bolje pustiti nego na kakvom pašnjaku?
Mislim da se ovdje, ipak, ne radi samo o nekoj relaksaciji. Ako je do toga, može se to obaviti i u nekoj gluvoj sobi, sa slušalicama na ušima ili u sali za masažu itd… Ovdje se radi o kontaktu sa prirodom, i o nasušnoj, neizbrisivoj potrebi ljudi da se taj kontakt nikad i ničim ne naruši. A zašto? Čist vazduh, kolorit cvijeća, žubor potoka… to prija našim čulima, a preko čula prija mozgu i duši? Zasitili smo se gradske larme, pa nam godi ta promjena? To je sve apsolutno i očigledno tačno, ali mislim da se radi o nečemu mnogo dubljem.
Kontakt sa prirodom, predstavlja obnovu naše svijesti o Tvorcu. Boravak u prirodi vraća nas onom iskonskom okruženju u kom su boravili naši praroditelji prije grijeha, a svakako i onom ambijentu koji je formirao naše gene, kroz život naših bližih predaka. U prirodi, gdje se god okreneš, svuda vidiš ljepotu Velikoga u malome. Mravinjak, pčelinjak, jata ptica, dabar pravi branu, život koji buja iz crne zemlje… a kada padne noć, nebo prepuno zvijezda, kakvo se ne može vidjeti iz grada. Sljedujući Psalmopojca ili nekog od umnih filosofa (uključujući i Njegoša), mi povezujemo da nad lancima prirodnih procesa ”umna sila toržestvuje” i da je Tvorac dao silu i snagu života ”malom mravu ka i gordom lafu”. U prirodi, ne vrvi samo život oko nas, nego i pregršt dokaza o postojanju Tvorca. A onda, i mi se osjetimo pripadnicima te čudesne zajednice, i postaje nam jasniji odgovor na pitanje: čiji smo?
Sveštenik Gojko Perović: Savremena Crna Gora pred ogledalom Stege
Nasuprot tome, gradovi, kuće i zgrade jesu ”djelo ljudskih ruku”. I sve je to nastalo, takođe, uz Božiju pomoć. Gradovi su središta velikih duhovnih djela. Hrišćanstvo se pojavilo kao gradski događaj (kako u Jerusalimu, tako i u Rimu, Korintu, Efesu…). Međutim, pored tih nesumnjivih istina koje spajaju grad i hrišćanstvo, ipak je čovjek sklon (i pojedinačno i kolektivno) da ”obogotvori” djelo svojih ruku. U kući koju je napravio ili u gradu koji je sagradio i uredio, čovjek neprestano gleda sopstvena postignuća i može da padne u iskušenje, više nego što je to slučaj u prirodi, da zaboravi na Onoga koji je stvorio i njega, i sve dugo kroz njega. Gradski čovjek ima više predispozicija da postane, ako ne ateista, a ono bar nezainteresovan za bilo šta što prevazilazi njegova ostvarenja. Zaboravljajući na Boga, on misli, brine i čezne samo za onim što je napravio i što će tek napraviti. Zidovi, prozori, fasade, dimnjaci… sva je to čovjek sagradio. Naravno, sagradio je uz Božiju pomoć, ali ta se istina očigledno da zaboraviti. U prirodi je to nemoguće. Ništa tamo nije čovjek stvorio, i njegov jedini zadatak u toj prirodi je da nešto ne uprlja. Zato nama priroda dođe kao telefonu punjač. I to ne punjač neke bezlične energije i harmoničnih tonova, nego baš punjač vjere. A kada smo puni vjere, onda smo – što bi rekao patrijarh Pavle – ljudi.
Hrišćanstvo jeste nastalo u gradu, i jeste se razvilo u gradovima, ali to je tada bio duhovni iskorak u epohi koja je podrazumijevala Boga. To što je Jerusalim Boga vidio na jedan način, a Atina i Rim na drugi, to je druga priča – osnova moje teze je iskaz Svetog apostola Pavla, da se Hristova istina javila antičkom svijetu ”kao sila Božija na spasenje svakome koji vjeruje, a najprije Judejcu i Jelinu” i da se pravda Božija otkriva ”iz (prethodne) vjere u (novu) vjeru”. Ovim se hoće reći da je cio antički svijet, i onaj u gradovima i onaj po selima, bio dominantno religiozan, pa je urbano hrišćanstvo bilo jedan logičan nastavak, ali i jedna avangarda dotadašnjoj gradskoj duhovnosti antičkih i rimskih polisa. Dočim, današnji gradovi već vjekovima su epicentri sekularizacije svijeta. Oni rastu i razvijaju se istim ili sličnim tempom kako raste i razvija se, obezboženost njegovih građana. Više je razloga za to, ali ću se zadržati na činjenici da ovdje, između ostalog ili prije svega, radi princip Vavilonske kule. Parafrazirano, on glasi: hajde da mi ljudi napravimo nešto sami za sebe, i da se obezbjedimo od prirodnih i društvenih stihija, pa kada to završimo, šta nam ko može, i konačno – šta će nam, tada, nekakav Bog? Mislim da ne treba trošiti previše slova da se dokaže da je kredo svih velikih (i malih) gradova današnjice upravo ovaj vavilonski.
Jeste, imamo u gradovima velike katedrale i gradske litije, ali dominantno na Zapadu, te su katedrale prazni spomenici davno prošlog vremena, a litije su se pretvorile u blasfemične maskenbale. Kod nas, još uvijek, nije tako… ali osjećamo obezdušeni zadah gradske vreve na svakom koraku. ”Nemam ti vremena… ni za što”. To je lozinka koja prazni porodična druženja i duhovne skupove, ili ih svodi na prepunu švedsku trpezu za samoposluživanje…
Dakle… priroda. Bubri, odzvanja i cvjeta glasom Tvorca. I podsjeća nas ko smo, šta smo, kuda idemo i kako će nam biti dobro. U duši, u srcu. Kad god otvorimo oči i naćulimo uši, i kada se pokrenemo iz malih jazbina naših modernih ”uzvišenih” pojedinačnosti… Ili, što bi rekao, blaženog spomena, Justin Savinski: ”Ako Bog može učiniti da onome svitcu svijetli guzica, pa onda ništa nije nemoguće”. Ali ajde, gdje ćeš u gradu vidjeti svitca, tog čudesnog svijetlećeg insekta?
