Piše: Mr. Stevan Gajević ekonomista
Prilog raspravi o političkoj transformaciji Crne Gore
Svaka velika politička promjena u istoriji nosi sa sobom jedno jednostavno obećanje – da će država postati bolja. Građani ne očekuju od politike čuda. Očekuju red, predvidivost, sigurnost, mogućnost da planiraju sopstveni život i da njihov rad bude vrednovan. Kada se izgubi povjerenje u institucije, nijedna izborna pobjeda sama po sebi ne predstavlja uspjeh. Ona postaje samo promjena upravljača na istom brodu.
Crna Gora je nakon 2020. godine ušla u novu političku epohu. Prvi put poslije tri decenije, a sa istorijsko-političkog aspekta komotno možemo reći i poslije gotovo osamdeset godina, promijenjena je vlast. Mnogi su u tome vidjeli početak duboke društvene obnove. Pobornici klasičnog kapitalizma, među kojima je i autor ovog teksta, u prvi mah su pomislili da će doći do planskog prekomponovanja čitavog sistema – počev od međusobnih odnosa političkih aktera, pa sve do ekonomskog uzdizanja preduzetništva i novog zamaha rada kao temeljne odrednice uspjeha.
Ali avaj, nismo bili u pravu.
Samo nekoliko godina kasnije, umjesto rasprave o razvoju, produktivnosti i institucijama, najveći dio političke energije i dalje se troši na dnevne sukobe, identitetska pitanja i kratkoročne političke kalkulacije.
Da se ne lažemo, u zemlji opterećenoj nezavršenom istorijom koja traje, identitetska pitanja veoma su važna. Međutim, u intelektualnim krugovima kojima i sam pripadam smatralo se, očigledno pogrešno, da će se ta pitanja rješavati opštim konsenzusom, kroz otvorene akademske rasprave u kojima neće biti tabu tema i u kojima će se razgovarati o svemu što opterećuje našu istoriju. Smatralo se da će se prihvatiti jednostavno načelo da svaki narod ima pravo na svoje postojanje, svoje pamćenje i svoje mišljenje.
Drugim riječima, očekivalo se da će istorija postati predmet nauke, a da će se ljudi okrenuti napretku, radu, stvaranju i progresu.
Ako ćemo pošteno, upravo nam je to bilo potrebno – kao injekcija, medicinski rečeno.
Problem nije u tome što postoje različite političke ideje. Naprotiv, pluralizam je prirodno stanje svakog demokratskog društva. Problem nastaje onda kada država izgubi sposobnost da bude iznad dnevne politike i kada prestane da djeluje kao institucija kontinuiteta. Tada politički ciklusi postaju sve kraći, strateške odluke sve rjeđe, a javna uprava sve više zavisi od promjena političkih većina.
Takva država postepeno gubi ono što se nekada podrazumijevalo – osjećaj služenja opštem dobru.
Nekada, i to ne tako davno, pod državničkom odgovornošću podrazumijevalo se da pojedinac dolazi i odlazi, ali da institucija ostaje. Danas se često stiče utisak, i ne samo utisak, da institucije postoje samo dok traje određena politička većina. Čak se i postojanje pojedinih važnih institucija sve više opravdava time da u njima neko treba da prima platu, a sve manje javnom svrhom zbog koje su osnovane.
Drugim riječima, institucije počinju da služe ljudima koji u njima rade, umjesto da ljudi u njima služe državi i građanima.
Time država prestaje da bude stabilan okvir društva i postaje prostor neprekidne političke improvizacije. Takvo stanje može da traje sve dok zaposleni primaju plate, penzioneri penzije, a država uspijeva da pronađe nekoga ko je spreman da joj pozajmi novac.
Skoro me je u supermarketu zaustavio kolega ekonomista, nekadašnji ministar, i pitao: „Do kada ovi misle da se zadužuju?“ Odgovorio sam mu na isti način: sve do momenta dok im neko nudi novac.
Da stvar bude gora, institucionalni okvir u kojem država funkcioniše postaje sve složeniji, pa bi čak i uz najbolju političku volju izgradnja efikasnog sistema zahtijevala godine.
Ista struktura problema može se primijetiti i u ekonomiji.
Savremena crnogorska ekonomija sve manje govori o radu, proizvodnji i stvaranju nove vrijednosti, a sve više o potrošnji, subvencijama, transferima i kratkoročnim finansijskim efektima. Rast plata svakako predstavlja pozitivan društveni cilj, ali nijedna ekonomija dugoročno ne može počivati na rastu potrošnje ukoliko iza nje ne stoji rast produktivnosti.
Zato nije dovoljno pitati koliko građani danas primaju. Mnogo je važnije pitati koliko društvo proizvodi.
I pored zaista impresivnog rasta plata, veliki broj zaposlenih u javnoj upravi i dalje je nezadovoljan svojim primanjima. To pokazuje da povećanje nominalnih prihoda samo po sebi ne stvara osjećaj ekonomskog napretka, naročito ako istovremeno rastu cijene, očekivanja i zavisnost od države. Suštinski zadovoljstvo se ne stvara visokim zadadama, već sjećanjem predvidivosti budućnosti.
Pitanje koliko radimo danas za budućnost, se rijetko postavlja ili se ne postavlja.
Zemlje koje su ostvarile dugoročan razvoj nijesu postale bogate zato što su povećavale javnu potrošnju. Postale su bogate zato što su razvijale industriju, tehnologiju, znanje i izvoz. Ne zabravimo da su te zemlje zadržale koliko-toliko i istorijsko pamćenje i tradicionalne vrijednosti. One su razvijale preduzetništvo i osjećaj lične satisfakcije da se nečiji rad vrednuje. Njihove institucije nijesu nagrađivale političku lojalnost, već sposobnost, odgovornost i rezultat.
Dugoročno, upravo je to najveća razlika između uspješnih i neuspješnih država.
Čak i kada se posmatra državna uprava komunističke Kine, može se uočiti zanimljiva činjenica da je ona, proporcionalno broju stanovnika, u pojedinim aspektima manja od administrativnih aparata nekih „kapitalističkih“ država Evropske unije. Naravno, takva poređenja treba uzimati sa rezervom, ali ona ipak ukazuju na suštinu: ekonomska snaga ne proizlazi iz veličine administracije, već iz veličine i produktivnosti privrede.
U Crnoj Gori se već godinama govori o evropskim integracijama. To je legitiman strateški cilj. Međutim, evropske integracije nijesu same sebi svrha. One ne mogu zamijeniti odgovornu državu niti mogu zamijeniti unutrašnju razvojnu strategiju. Nijedna međunarodna organizacija ne može izgraditi institucije umjesto društva koje ih samo ne želi graditi.
Već smo pisali o tome da se Evropska unija u Crnoj Gori često predstavlja kao svojevrsna Hiperboreja – idealna zemlja u kojoj će, samim našim ulaskom, nestati gotovo svi unutrašnji problemi. Međutim, članstvo u bilo kojoj zajednici ne može zamijeniti rad, odgovornost i sposobnost da se uređuje sopstvena država.
Mišljenja sam da najveća opasnost za Crnu Goru nije ni politička polarizacija niti trenutne ekonomske teškoće. Najveća opasnost jeste postepeni nestanak političke i ekonomske etike.
Etika nije apstraktan filozofski pojam. Ona predstavlja skup pravila koja ograničavaju moć. Ona podrazumijeva da javna funkcija nije privilegija, već odgovornost; da javni novac nije politički resurs, već imovina svih građana; i da se odluke donose prema dugoročnom interesu države, a ne prema potrebama narednih izbora.
Kada takva etika oslabi, država postaje administracija, a politika marketing.
Sličan proces može se uočiti i u ekonomiji. Umjesto stvaranja novih vrijednosti, sve više dominira preraspodjela postojećih. Umjesto investicione politike razvija se politika kratkoročnog fiskalnog efekta. Umjesto razvoja proizvodnje raste zavisnost od usluga, turizma, uvoza i potrošnje. Takav model može funkcionisati određeno vrijeme, ali teško može postati osnova dugoročnog prosperiteta.
Posebno zabrinjava činjenica da se razvoj često mjeri isključivo bruto domaćim proizvodom. Međutim, BDP ne govori dovoljno o povjerenju među ljudima, kvalitetu institucija, osjećaju pripadnosti zajednici ili spremnosti mladih da svoju budućnost vežu za sopstvenu državu.
Za razumijevanje stvarne snage države ponekad je korisnije posmatrati njen budžet: koliko može da prihoduje od građana i privrede, koliko duguje i kolike obaveze mora da finansira. Kada se ukupni dugovi i trajne budžetske obaveze stave u odnos sa realnim prihodima države, slika postaje mnogo jasnija od one koju daje samo nominalni rast BDP-a.
Društvo nije samo zbir ekonomskih pokazatelja.
Ono počiva na nevidljivim vrijednostima – povjerenju, odgovornosti, radu, porodici, obrazovanju, kulturi i svijesti da pojedinac nije jedina mjera svih stvari. Kada se te vrijednosti potisnu u korist isključivo individualnog interesa, društvo može postati bogatije u materijalnom smislu, ali istovremeno siromašnije u gotovo svakom drugom.
Posljednjih decenija veliki dio Evrope prolazi kroz upravo takvu transformaciju. Tradicionalne društvene veze postaju slabije, zajednice se fragmentiraju, političke partije sve teže okupljaju široke društvene slojeve, a država sve češće reaguje na krize umjesto da ih dugoročno sprečava. Istovremeno, ekonomska logika sve više prodire u oblasti koje su nekada bile uređene moralnim i društvenim normama.
Crna Gora nije izolovana od tih procesa. Naprotiv, kao mala država često ih preuzima i prije nego što razvije sopstvene mehanizme prilagođavanja. U želji da što brže usvaja evropske standarde, ponekad se zanemaruje pitanje da li se istovremeno čuvaju društveni temelji bez kojih nijedan institucionalni model ne može dati rezultate.
To ne znači da treba odbacivati modernizaciju ili evropske integracije. Naprotiv. Ali modernizacija ne podrazumijeva odricanje od svega što je društvo gradilo decenijama. Uspješne evropske države nijesu postale razvijene zato što su izbrisale sopstveni identitet, već zato što su ga uspjele uskladiti sa savremenim ekonomskim i političkim izazovima.
Možda je upravo to pitanje koje danas treba postaviti Crnoj Gori.
Ne koliko smo zakona usvojili.
Ne koliko smo poglavlja otvorili.
Ne koliko smo povećali javnu potrošnju.
Već da li smo izgradili državu koja može trajati duže od jednog političkog mandata.
Državu u kojoj institucije imaju autoritet nezavisno od toga ko vrši vlast.
Ekonomiju koja počiva na radu, znanju, preduzetništvu i stvaranju nove vrijednosti, a ne samo na preraspodjeli postojeće.
I društvo koje razumije da se napredak ne mjeri samo rastom prihoda, već i očuvanjem moralnog kapitala bez kojeg nijedna zajednica ne može dugoročno opstati.
Političke promjene iz 2020. godine nesumnjivo su predstavljale istorijski događaj. Međutim, istorijski događaj nije nužno i istorijska prekretnica. Prava prekretnica nastaje tek onda kada društvo promijeni način na koji razumije državu, ekonomiju i sopstveni sistem vrijednosti.
Zato pitanje nije da li se 2020. promijenila vlast.
Pitanje je da li je promijenila državu.
Jer istorija pokazuje da države rijetko propadaju onda kada ostanu bez novca. Mnogo češće propadaju onda kada ostanu bez vrijednosti koje su taj novac činile smislenim.
