Piše: Vuk Bačanović
Jedan od najodvratnijih oblika starog-novog popularnog mišljenja koji se, od početka genocidnog pustošenja Gaze i američko-izraelske eskalacije prema Iranu, ponovo sve intenzivnije širi zapadnim društvima jeste onaj stari, memljivi, ali uvijek spremni zaključak: da se, eto, konačno pokazalo kako je dehumanizacija Jevreja bila opravdana. Da je rasistička fantazmagorija o Jevrejima kao „kanceru čovječanstva“ samo čekala svoju istorijsku potvrdu. Ah, da – Hitler je, izgleda, „ipak nešto znao“, jer cionisti, jer AIPAK, jer Netanjahu, jer lobiji, jer onaj prekrasni analitički aparat koji istoriju objašnjava kao Hi Mena i Gospodare svemira: sa jednim vječnim negativcem koji iz Zmijske planine komplikuje život blagočestivom narodu Eternije.
Ne shvatite me pogrešno. Teško je u istoriji jevrejskog naroda naći političku garnituru mračniju, krvoločniju, brutalniju i moralno raspadnutiju od one koja danas upravlja Izraelom. Teško je, takođe, ne vidjeti da po raznim proizraelskim lobističkim kućama, komitetima, institutima i društvima sjede ljudi čija je empatija prema palestinskom i uopšte ljudskom životu otprilike na nivou knjigovodstvene greške u američkom vojnom budžetu.
Ali da li je to zbog toga što su Jevreji?
Ne. To je zato što su ljudi – tačnije, ona vrsta ljudi koju prekomjerna vlast, novac, strah i ideologija pretvore u hladne administratore tuđe smrti.
I tu dolazimo do pitanja koje kvari zabavu svim profesionalnim lovcima na „vječnog krivca“: zašto su drugi saučesnici u širokom spektru ratova, pokolja, sankcija, blokada i masovnih umiranja nekako uvijek „manje zli“ od „zlih Jevreja“? Zašto se angloameričke imperijalne elite, protestantske ili sekularne svejedno, i njihovi saveznici iz raznih petro-monarhija, uključujući i vehabijsko-haridžijske ideološke aparate, tako olako predstavljaju kao zabludjele marionete nekakvih jevrejskih karikatura iz nacističke propagande, a ne kao punopravni, svjesni saučesnici u udruženim zločinačkim poduhvatima od Libije, preko Iraka do Sirije, Gaze i Irana?
Zar je, dakle, nemoguće biti zao ako nisi Jevrej? Zar su Vašington, London, Rijad, Abu Dabi zapravo istorijski dvorovi vrlina i humanizma zapravo samo omađijani od zlih savjetnika, kao kralj Teoden u „Gospodaru prstenova“? Inače bi kao alijansa misica svijeta neprestano radili na miru i razumevanju među ljudima, samo da im „Jevrejin“ ne šapuće u uho kako je baš danas dobar dan za još jednu humanitarnu katastrofu i genocid?
Pogledajmo Sudan. Tamo se, daleko od fokusa korporativnih medija, odvija jedna od najstrašnijih savremenih katastrofa. Rat između Sudanskih oružanih snaga i paravojnih Snaga za brzu podršku – RSF – proizveo je, prema humanitarnim procjenama, desetine hiljada mrtvih, masovna raseljavanja i glad; agencije ga opisuju kao jednu od najgorih humanitarnih kriza na svijetu. RSF je posebno optuživan za masovne zločine u Darfuru, uključujući El Fašer, gdje su UN-ovi istražitelji govorili o „obilježjima genocida“.
Vuk Bačanović: Košmar anti-Srbije i anti-Bosne – od Hrvatskog proljeća do trećeg entiteta
I ko tu vuče konce? Izrael? Ne, već Ujedinjeni Arapski Emirati – blistavi izložbeni salon pustinjskog kapitalizma, u kojem se savjest pere staklenim neboderima, Formulom 1 i konferencijama o toleranciji. Emirati poriču da naoružavaju RSF, ali brojni izvještaji i istrage ukazuju na njihovu ulogu kao ključnog spoljnog pokrovitelja te paravojne mašinerije; istrage su ukazale i na mreže trgovine zlatom, nekretnina i kompanija u Dubaiju povezanih sa krugovima oko vođe RSF-a Muhameda Hamdana Dagala – Hemedtija.
I sad dolazimo do neprijatne lekcije: ako muslimane masakriraju cionisti, to je zločin. Ako muslimane masakriraju drugi muslimani, finansirani preko zlatnih kanala, zalivskih interesa i paravojnih korporacija smrti – i to je zločin. Žrtve ne postaju manje žrtve zato što njihov ubica nije neprijateljska faca na koju smo navikli. Krv u Sudanu nije jeftinija od krvi u Gazi samo zato što se ne može tako lako ugraditi u već pripremljenu priču o jedinstvenom metafizičkom neprijatelju.
Nigerijski građanski rat od 1967. do 1970. također nije bio manifestacija „sukoba civilizacija“. Bijafra, u kojoj su Igbo stanovnici bili pretežno hrišćani, našla se pod blokadom savezne nigerijske vlasti; ta blokada je izazvala masovnu glad i smrt ogromnog broja civila, a procjene se kreću od nekoliko stotina hiljada do oko dva miliona žrtava. Federalna vlast u Lagosu nije bila neka islamska horda iz propagandnog pamfleta američkih protestantskih cionista: na njenom čelu bio je Jakubu Govon, hrišćanin iz Srednjeg pojasa, a među važnim komandantima bili su i drugi hrišćani. Istovremeno, Britanija je, prema deklasifikovanim dokumentima i istorijskim analizama, podržavala nigerijsku vladu i zbog svojih naftnih interesa.
Dakle, ni tu nema savršene formule o vječnom neprijatelju : hrišćani su stradali od vlasti u kojoj su hrišćani imali većinu, dok muslimani mogu stradati od muslimanskih režima; Jevreji mogu biti žrtve antisemitizma, ali jevrejska država istovremeno može organizovati genocid nad Palestincima i predvoditi zločinačke projekte preuređenja Bliskog istoka koji podrazumjevaju milionske ljudske žrtve. Ko ne može da podnese tako jednostavno sročenu istinu, taj je i ne traži, već se zadovoljava plemensko-konfesionalnim sedativima.
Lekcija je, zato, jednostavna i surova: ni u najgorim vremenima ne smijemo zlo proglasiti baštinom isključivo jedne etničke, religijske ili kulturološke grupe, ma kako možemo i moramo biti kritični prema izopačenim ideološkim i kulturološkim obrascima svake od njih. Zlo nije ekskluzivno jevrejsko, muslimansko, hrišćansko, posve zapadno ili posve istočno po svojoj suštini. Ono je opštečovječanska pošast, ali ne kao apstraktna moralistička magla, nego kao vrlo konkretan proizvod vlasti, interesa, straha, klase, resursa i predatorskog ekonomskog sistema koji jednako funkcioniše i u rukama Jevrejina i ne Jevrejina. Ekstremne i zločinačke ideologije ne padaju s neba, nego rastu iz načina na koji društva proizvode, troše, ratuju i raspoređuju moć. A kapitalizam, u svojoj imperijalnoj i kriznoj logici, rat i genocid ne proizvodi kao sistemsku grešku, nego kao jedan od njegovih najmračnijih mehanizama održanja.
Vuk Bačanović: Jasenovac na tržištu – anatomija jednog moralnog sloma
Ne zaboravimo da stanovništvo Gaze nije ubijano samo zbog toga što je palestinsko i muslimansko, već i zbog toga što živi na pogrešnom mjestu. Nije slučajno što se u istom političkom jeziku u kojem se Gaza sravnjuje sa zemljom pojavila i njena posthumna turistička brošura. Tramp je najprije govorio da bi Gaza mogla biti „bolja od Monaka“, sa „najboljom lokacijom na Bliskom istoku“, da bi potom najavio da će je Amerika „preuzeti“ i od nje napraviti „rivijeru Bliskog istoka“. Njegov zet Džared Kušner bio je bio još bestidnije nekretninski precizan: „obalna imovina“ Gaze, rekao je, „mogla bi biti vrlo vrijedna“, pod uslovom da se civili odatle sklone dok Izrael „čisti“ pojas. Tako se, u samo nekoliko rečenica, ljudska tragedija prevede na jezik investitora: prvo ruševine, onda raseljavanje, pa marina, hotel i koktel sa pogledom na more pod kojim, sasvim slučajno, ima i prirodnog gasa spremnog za eksploataciju. Drugim riječima, Gaza je i žrtva udruženog kapitalističkog zločinačkog poduhvata. Preformulišimo dakle čuvenu misao Maksa Horkhajmera baziranu na Hitlerovim ključnim konekcijama sa njemačkom krupnom industrijom o da „Ko neće da govori o kapitalizmu, trebalo bi da ćuti i o fašizmu“ u „Ko morališe o cionizmu, a šuti o kapitalizmu – promašio je cijeli fudbal!“
Prema tome, Džefri Epstin nije bio odvratan zato što je bio Jevrejin ili čedo Mosada, nego prevashodno zato što je, zajedno sa svojim vrlo stvarnim, dobrovoljnim i internacionalnim klijentelom, bio poster boj jednog duboko izopačenog globalnog poretka: onog koji se deklarativno zaklinje u toleranciju i ljudska prava, a u praksi najbrutalnije gazi one koji nemaju novac, a shodno tome ni zaštitu. Od djece koja su završavala u mrežama seksualne eksploatacije pedofilskih predatora, doslovnih ljudoždera i mračnih okultista, do djece u Iraku i Palestini – žrtve nisu bile žrtve isključivo zbog svog porijekla, nego zbog svoje ranjivosti, siromaštva i potpune izloženosti sistemu koji ih je – jer su siromašni i sebi nisu mogli „priuštiti“ zaštitu moćnih – tretirao kao biološki otpad.
Zato je antisemitsko „objašnjenje“ svijeta ne samo moralno ogavno, nego analitički glupo i politički štetno, jer postojeći sistem ne razobličava, već spasava, a posebno onaj uspostavljen u Izraelu koji zapravo živi od pretpostavke da je antisemitizam prirodno stanje ne Jevreja, što ima za cilj da svaki novi poduhvat Netanjahuovih ubica učini smislenim. Umjesto fokusa na prirodu i strukturu kapitala, države, lobija, vojno-industrijskih kompleksa, petro-monarhija, imperijalizma i kompradora, ono sve svede na prastaru, smrdljivu metafiziku krvi, tla i nekih posebno zlih ljudi, bez kojih bi svijet bio bolji.
Samo što ne bi.
Zlo – a istorija je prepuna dokaza za tu tvrdnju – zbilja nikada nije koristilo isključivo jednu naciju za svoje ekskluzivno „vozilo“, ali to ne znači da nema budžet, logistiku i vrlo konkretne adrese. Međutim kada se sve nastoji svesti samo samo na jednu od njih, ono ne samo da ostaje neobjašeno, već i zaštićeno od stvarne analize.
Dok se um zamajava potragom za jednim imenom, etničkim ili ličnim, kome će pripisati svu težinu zla, ono tiho mijenja oblike i gospodare, ali ne i svoju narav.
Jer onaj koji navikne da zlo prepoznaje po licima, a ne po samom ustrojstvu svijeta, osuđen je da zauvijek ne vidi šumu od drveta.
