Piše: Vuk Bačanović
Postoje trenuci u javnom govoru koji ne iznenađuju svojim sadržajem, jer pripadaju već dobro poznatim ideološkim matricama mračne postjugoslovenske epohe, ali i dalje zapanjuju hladnoćom s kojom bivaju izgovoreni, kao da je riječ o nečemu potpuno samorazumljivom. Jedan takav primjer imamo u intervjuu koji je Andrija Hebrang mlađi dao beogradskom NIN-u 2009. godine – dakle u formatu izražavanja koji pretpostavlja barem minimum promišljenosti. A govorimo o čovjeku koji nije politički marginalac sa radikalne desnice: ljekar po struci, dugogodišnji funkcioner HDZ-a, više puta ministar zdravstva, kratko i ministar odbrane, potpredsjednik Vlade, saborski zastupnik i čak predsjednički kandidat. Drugim riječima, o nekome ko je prošao gotovo sve ključne pozicije u hrvatskoj državnoj hijerarhiji.
I upravo takav politički veteran odlučuje da u tom intervjuu ponudi jednu gotovo literarnu scenu iz Jasenovca, koju prepričava s nekom čudnom, skoro porodičnom toplinom. U toj sceni, kako je on rekonstruiše, njegov otac Andrija Hebrang visoki hrvatski komunistički funkcioner stradao u titoističkim čistkama staljinista 1948. napušta Jasenovac u okviru razmjene zarobljenika, a zapovjednik svih ustaških logora, Vjekoslav Maks Luburić, ispraća ga riječima: „Hebrang, vraćate se među svoje. Radite tamo za interese hrvatske države!”, na šta otac, „onako odrješito hrvatski”, odgovara: „Što se tiče hrvatske države, moja će glava za nju pasti prije nego vaša”. Već tu, negdje između dramaturgije i porodične legende, nazire se nakaradni tuđmanovski obrazac „pomirenja ustaša i partizana“: Luburić više nije samo istorijska činjenica koju obilježavaju zločini, uključujući i one protiv Hrvata antifašista, nego postaje lik koji govori jezikom „državnih interesa”, dakle ponešto zabludjela, ali ipak državotvorna figura.
Kada ga novinarka potom direktno pita misli li da se i Luburić borio za hrvatske interese, Hebrang odgovara bez ikakvog zazora: „Apsolutno. Kroz svoju viziju. Sad, sredstva su fašistička, strana je pogrešna, ali on se nije (kao Tito op.a.) borio protiv Hrvatske, on je vidio svoju viziju Hrvatske i to je za njega bio jedini ispravni put.” I tu se čitav mehanizam konačno ogoli: formalna osuda stoji kao ukrasna ograda („sredstva su fašistička”), ali se suštinski razlika između cilja i zločina, između vizije i genocida potpuno ukida. Ako je i krvnik koji je, samo u Sarajevu, žive ljude – simpatizere NOB-a – kuhao u loncima i vješao na krošnje gradskih drvoreda, eto, samo imao „svoju viziju” istog cilja, onda – za mejnstrim hrvatski politički establišment – istorija prestaje biti mjesto odgovornosti, a postaje nešto nalik političkom sajmu, na kojem se različite „vizije” nadmeću – a publika, navučena na ovakve priče, sve rjeđe postavlja pitanja zbog čega je uopšte bilo važno boriti se protiv nacizma, ukoliko je Hrvatska jedan te isti cilj.
Zašto uvod o Hebrangu?
Problem sa Jasenovcem u našem vremenu nije u tome što ga se neko sjeća — nego u tome ko ga se sjeća i kako. Kada se aktuelni hrvatski šef diplomatije Gordan Grlić Radman javi da prigovori srpskim političarima u Crnoj Gori što obilježavaju proboj jasenovačkih logoraša, tvrdeći da „ne pokazuju pijetet prema žrtvama“ i da „kopaju rovove umjesto da grade mostove“, prvo što treba reći jeste da bi čovjeku s takvim političkim i simboličkim prtljagom usta morala biti — ne zatvorena, nego zapečaćena. Jer govorimo o poštovaocu Alojzija Stepinca, nadbiskupa koji u svojim pismima Piju XII nije krio oduševljenje ustaškom državom i projektom koji je, po njegovim riječima, trebao dovesti do toga da „šizmatika više ne bude“. Sa te pozicije držati lekcije o pijetetu prema žrtvama Jasenovca nije samo politički bezobrazluk, nego i elementarni moralni apsurd.
Međutim – i tu počinje stvarni problem – taj apsurd danas prolazi gotovo nekažnjeno, ne zato što je Radman u pravu, nego zato što mu srpske politike to omogućavaju. Dovoljno je pogledati školski primjer iz produkcije SNSD-a povodom godišnjice proboja jasenovačkih logoraša, u kojem stoji da „ubijanje Srba, Jevreja i Roma u Jasenovcu nije imalo nikakvu pravnu, ni moralnu osudu u bivšoj Jugoslaviji, jer je komunizam… bježao od toga da prikaže NDH kao nekoga ko je sistematski sproveo taj zločin“.
I tu više nije riječ o preterivanju, nego o čistoj konstrukciji. Jer tvrditi da komunistička Jugoslavija „nije osudila“ Jasenovac znači svjesno falsifikovati elementarne činjenice: ta ista Jugoslavija je vojno uništila NDH, sudski gonila i osuđivala njene funkcionere, izgradili čitav sistem komemoracije i muzejalizacije Jasenovca, i – što je posebno zgodno za one sa kratkim pamćenjem – operativno pronašla i likvidirala samog Vjekoslava Maksa Luburića u emigraciji, u Valensiji 1969. godine. Ako je to „bježanje od osude“, onda je teško zamisliti kako bi izgledalo suočavanje.
Naravno, može se i mora raspravljati o ideološkom okviru „bratstva i jedinstva“, o načinima na koje su nacionalne dimenzije stradanja – ne samo srpskog – u određenim regionima bile ublažavane ili prevođene u opšti antifašistički narativ radi smirivanja tenzija i okretanja budućnosti i koliko je to bilo (ne)ispravno. Ali to je jedna stvar. Tvrditi da osude nije bilo – to je nešto sasvim drugo: to je pokušaj da se antifašistička pobjeda predstavi kao sistematsko prikrivanje zločina, a ne kao njegovo sistematsko kažnjavanje.
Marinko M. Vučinić: Pseudo naprednjački patriotizam, genocid u Jasenovcu i naša kultura sećanja
Ako neko još uvijek ima dilemu šta je rezultat takve asistencije u „umivanju“ istorije, dovoljno je bilo prošetati do mostarske Kosače u aprilu 2026. i pogledati promociju knjige visokopozicioniranog člana HDZ BiH Ive Lučića o „škriparima“, gdje se postratna ustaška teroristička gerila (1945-1951), za zapadnomostarske „intelektualce“ prirodno i perfidno bez imalo stida, preoblači u „hrvatski pokret otpora“ komunizmu. U tom salonskom ambijentu, uz akademske titule, konzule i rimokatoličko sveštenstvo, ono što je nekada bilo imenovano kao ostatak poraženog fašističkog projekta danas dobija novi, uglađeni jezik i kulturnu legitimaciju. I sad dolazimo do one neprijatne činjenice da upravo koalicioni partner srpskog SNSD-a, HDZ BiH, obezbjeđuje prostor, atmosferu i političku normalizaciju ustaštva — što je, u konačnici, važnije od same deklaracije. Jer nije stvar u tome da li će neko javno reći da slavi ustaše; stvar je u tome što im se, kroz institucije i kulturne platforme, sistematski i transparentno vraća dostojanstvo koje su izgubili 1945. godine.
U tom smislu, Grlić-Radman, kao dio tuđmanovskog legata „pomirbe ustaša i partizana“, može samo zadovoljno trljati ruke dok posmatra kako mu u poslu pomažu upravo oni koji bi morali biti njegovi najoštriji oponenti – srpski političari. Jer ako se prihvati teza da su „komunisti i NOB“ krivi za sve – pa čak i za Jasenovac – onda je logika te pomirbe već napola obavljena: prvo se izjednače dželati i oni koji su ih porazili, zatim se ovi drugi proglase istorijski nepoželjnima, a onda iz te jednačine, gotovo neprimjetno, ispadnu partizani kao suvišan teret, ostavljajući prostor da se ustaški projekat „očisti“ i reinterpretira ostajući isključivo – ustaški. U takvom obrtu, potomci žrtava, voljno ili ne i to asistencijom srpskih političara, postaju saučesnici u pranju krvi sa noževa dželata: zato što, prihvatajući lažne premise, pomažu da se ukloni jedina istorijska sila koja je taj nož zaustavila. I tu se pokazuje prava tragedija: nije stvar u tome što Grlić-Radman predstavlja tuđmanovsku ideju – nego što mu u njenoj najopasnijoj fazi oni koje on javno napada zapravo – asistiraju.
Zato se na kraju sve svodi na jednu jednostavnu, ali tešku istinu: narod koji izgubi jasnu predstavu o tome zbog čega su mu i za koje ideale preci umirali, neminovno će prihvatiti tuđu verziju tog razloga. A u toj verziji, po pravilu, nema ni mjesta za žrtve, ni za one koji su ih odbranili i osvetili – ostaje samo naklapanje i baljezganje o „vizijama“ koje se, eto, nisu najsretnije završile. Istorija prestaje biti opomena i postaje izgovor. A u ideološkoj matrici u kojoj se zločin svede na neuspjelu interpretaciju, noževi ne nestaju – oni se samo pažljivije poliraju, čekajući neko novo vrijeme koje će ih ponovo proglasiti nužnim.
