Emanuel Makron, predsjednik Francuske, obavijestio je svijet da neće dozvoliti da Rusija pobijedi u Ukrajini.
Vladimir Putin, predsjednik Rusije, obećao je svojim građanima da će Rusija obezbijediti sigurnost svog naroda na svojim granicama i da je Rusija spremna, dovoljno snažna i odlučna da se odupre vjekovnim naporima zapadnih sila da je raskomadaju.
Makron tvrdi: „Porazićemo Rusiju u Ukrajini“.
Putin obećava da će Rusija opstati kao jedinstvena država koja će garantovati punu sigurnost svojim građanima.
Ove se izjave kose jedna s drugom. Kada bi ih izgovarali jedan običan Francuz i jedan običan Rus svijet to ne bi trebalo da brine. Kada ih izgovaraju predsjednici država s velikim istorijama i kulturama i te kako ima razloga za brigu. Da je francuski predsjednik upoznat sa istorijom Rusije i Ukrajine, sa geneologijom njihovih odnosa u ratnim vremenima možda bi bio manje isključiv u svom stavu prema porazu ili pobjedi Rusije u Ukrajini. Na sreću prosvećenog svijeta ima i Francuza i Rusa koji nasuprot svojim predsjednicima znaju, kako istoriju vojnih sukoba Francuske i Rusije, tako i duboke povezanosti i prožetosti francuske i ruske kulture.
Dominik Fernandez francuski pisac, esejista, akademik, jedan od 40 besmrtnika koji sjede u foteljama pod Kupolom pored Sene, o ruskom narodu, o ruskoj duši i kulturi napisao je sljedeće redove.
U Rusiju sam prvi put putovao tek 1986. godine. Ali pošto sam već u petnaestoj godini, za ciglo tri dana i tri noći, pročitao „Rat i mir“, mene je od rane mladosti duboko obilježila ruska književnost. Kada mi je bilo 23 godine, u svoju porodicu uveo me jedan ruski student sa kojim sam se ranije bio upoznao. Njegovi roditelji, pripadnici znamenite grofovske loze, spadali su u prvi talas ruske emigracije. Životarili su u 15. pariškom arondismanu, ali se nikad nijesu jadali na teškoće niti su tugovali za prošlošću. Njihova trpeza i njihovo srce bili su vazda na raspolaganju svakome ko bi prekoračio prag njihov prag. Ja, koji sam se kod svoje kuće naprosto gušio u puritanskoj atmosferi, u kojoj su me odgajali, našao sam u porodici D. toplinu koja mi je odvajkada nedostajala. Stoga se u meni od tog doba probudila neizmjerna ljubav prema ruskom načinu života i ruskoj kulturi. Čini mi se da sam svoju pravu otadžbinu našao u toj zemlji koja rađa muškarce i žene takvih vrlina, ljude koje ne mogu da slome nikakve nesreće niti postradanja i koji su spremni da druga svog sina prihvate kao rođeno čedo…
Makronovom logikom i jezikom rečeno, legitimno je što kolektivnom Zapadu i Evropi, kojoj se Makron nameće za novog vođu, smeta upravo ono o čemu francuski akademik Dominik Fernandez s divljenjem piše. Koorporativnom duhu Zapada smetaju ruski način života, ruska kultura i pravoslavna vjera na kojoj se zasniva smisao porodice. Uzgred rečeno smetaju im i ruski prirodni resursi.
Putinu kao prvom čovjeku Rusije pripada pravo da štiti prostor, duh, kulturu i način života ruskog čovjeka i pored toga što na Zapadu ima Rusa koji se s tim izruguju, jer su sebi i svojim porodicama, ruskim parama, obezbijedili zapadne benefite. Kada je izbio sukob u Ukrajini Zapad je za kaznu konfiskovao imovinu bogatih Rusa koji žive na Zapadu ne očekujući da će time obradovati upravo običnog ruskog čovjeka.
Dakle, ono što Makronu smeta zato što se ne uklapa u zapadne standarde i obilježja njegove sadašnje Francuske Putinu stvara obavezu da baš to odbrani i zaštiti.
Međutim ne treba smetnuti s uma ni treći faktor. Veliki dio svijeta sukob Rusije sa Zapadom doživljava kao borbu za očuvanje uzornih vrijednosti za koje se vrijedi zalagati kao za dostignuto civilizacijsko dobro.
Na kraju, kada se svedu svi računi, shvatamo da se u našem, realnom vremenu, vodi odlučujuća bitka između istine i laži. Razliku između istine i laži koorporativni zapad je relativizovao do te mjere da svakog čovjeka, svaku porodicu, svaku grupu, zajednicu, društvo, državu koje se obaziru na ono što je istina i na ono što je laž doživljavaju kao neprilagođene, zaostale i opasne individue i kolektivitete koji koče ono što Zapad naziva opštim progresom.
Prije nekoliko decenija Zapad je možda i imao moć da na globalnom nivou krene u obračun sa svime što bi mu zasmetalo. Uspijevao je da nametne ostatku svijeta svoje „istine“ ili svoje „laži“ pod firmom civilizacijskih standarda i američkih vrednosti. Jedan dio svijeta je podržavao Zapad u tome, jedan dio svijeta je ćutao u strahu, a onaj najtragičniji dio trećeg svijeta, na koji je Zapad atakovao oružjem, likvidirajući milione i milione ljudi ostao je na razmeđu. Te države su se našle u ulozi bespomoćnih žrtvi koje je Zapad redovnim ratnim ritualima prinosio na oltar novom svjetskom poretku. Vremena su se promijenila. Narodi i države odbijaju da skrušeno prilaze oltaru Zapada i sami sebe žrtvuju u njegovu korist.
Iako je opadajuća zapadna moć dovoljno jaka da proizvede još ratova, razaranja i žrtava najvažnije od svega je da svijet sada sasvim jasno i bez straha vidi čemu Zapad teži. Poslije pada Berlinskog zida Rusija je to na najtragičniji način iskusila na sopstvenoj koži. Posljednjih godina i posljednjih dana naročito, Zapad otvoreno i bez zazora nasrće na građane Rusije iz svih pozicija uključujući i one podle, bezdušno terorističke.
Ma koliko u svojim strategijama „grickao“ Rusiju organizovanim terorističkim napadima, ma kakvim scenarijima pokušavao da izazove podjele među stanovništvom njenog multikulturnog društva, ma kakvim mehanizmima i demagogijama izazivao krize i podbunjivao narode Rusije, Zapad mora biti svjestan da će neminovno naići trenutak kada će ruski odgovor imati globalne posledice — nesagledivo tragične.
U interesu opstanka zapadne civilizacije i civilizacije uopšte neophopdno je da kolektivni zapad što prije shvati situaciju do koje je svojom pohlepnom i prevarantskom politikom doveo našu planetu. Poslednji je trenutak za sklapanje mira u Ukrajini i spas stanovništva ne samo s obije strane rusko-ukrajinske granice, već i stanovništva širom svijeta.
Ranko Rajković
