Piše: Vuk Bačanović
U spomen Milutinu Vukšiću, srpskom heroju bez spomenika…
Prema arhivskoj građi Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača FNRJ, kao i publikacijama iz doba SFRJ, Jusuf Čelić, čiji je spomenik u blizini Gusinja nedavno ponovo uklonjen, je, bez ikakve sumnje, identifikovan kao jedan od lokalnih saradnika okupatorskih snaga u toku Drugog svjetskog rata.
Izvori obuhvataju:
- Dokumenti iz istorije Jugoslavije, tom II, Arhiv Jugoslavije, Beograd, 1998.
- Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije (NOR), knjiga 12.
- Zvanični zapisnici Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača.
- Izvještaj nadležnih organa iz Plava i Gusinja, upućen Državnoj komisiji u Beogradu, od 23. februara 1946. godine, sačuvan u Arhivu Jugoslavije.
U navedenom izvještaju, između ostalih, identifikovan je i Jusuf Čelić (pominjan i kao Isuv ili Isyf) Čelaj, za koga se navodi da je prije rata živio pod svojim pravim imenom, a zatim tokom rata promijenio identitet i poarbanašio se u skladu sa identitetskim politikama italijanskog protektorata Velike Albanije kojem su pripojeni dijelovi Crne Gore, uključujući Plav i Gusinje. Optužen je za saradnju s okupatorom i učešće u zločinima nad civilnim stanovništvom u svojstvu komandanta jedna od četa lokalne milicije koja je sebe nazivala vulnetari (alb. vullnetarë – dobrovoljci).
Prema autentičnim izvorima, Čelić je poginuo početkom 1945. godine u oružanim sukobima s pripadnicima OZNE, tokom velikog sukoba u tom kraju u kome je ubijeno preko 100 odmetnika.
Strahovlada koju su uspostavile ove fašističke jedinice nad lokalnim srpskim, odnosno crnogorskim stanovništvom dokumentovana je i u sabranoj građu za monografiju Vatre sa Komova: narod andrijevičkog sreza u NOR 1941–1945 (Beograd, 1978):
Period od sloma 13-julskog ustanka (4. avgust 1941) pa sve do oslobođenja (kraj oktobra 1944) za selo Brezojevice bio je period dvostruke okupacije. To je bilo vreme strave i užasa, vreme progona, ubistava, premlaćivanja i šikaniranja. Okupator je pretio totalnom istrebljenju ustaničkog stanovništva. Ne može se reći ko je bio gori — glavni okupator Italijani, ili njegovi kvislinzi, balisti i vulnetari na čijem čelu je. stajala najcrnja reakcija Rize Ferovića (alb. Riza Ferri, op.a.). Ovaj fašistički vođa, koji se 1941. godine vratio iz Albanije kao emigrant, doneo je sobom u Plav fašističke metode upravljanja, začinjene preživelim feudalnim manirima koji su upotrebljavani za vreme turske vladavine. Stavljajući se na čelo muslimanskog i albanskog življa u plavo-gusinjskom kraju, ovaj samozvani vođa, uz pomoć svojih gospodara Italijana, uspeo je da ogromnu većinu muslimanskog i albanskog stanovništva zavede na stranu okupatora, a okupaciju proglasi njihovim oslobođenjem od 20-godišnjeg ropstva pod Jugoslavijom.
Ipak to nije spriječilo Nacionalni savjet Albanaca u Crnoj Gori da, identično logici branilaca lika i (ne)djela Pavla Đurišića i njemu potčinjenih, zaključi da Čelić nije bio ni saradnik okupatora ni ratni zločinac već „uvaženi borac za slobodu svoga naroda“.
U skladu sa takvim zajedničkim unakaženim moralom, zločin više nije ono što jeste — rana na licu čovječnosti — već samo nezgodna epizoda u životu „našeg čovjeka“, koji je, eto, pod teretom tuđe nepravde i bola svoga naroda, privremeno izgubio kompas. Odjednom, nož u ruci više nije oruđe zla, već metafora za nepravdu svijeta koju je on, taj isti čovjek, silom prilika, zbunjen i opijen krvlju, pokušao da ispravi na najgorčiji način. Tako zločinac postaje tragični junak, a njegove žrtve — kolateralne sjenke velike istorijske drame u čijem centru smo samo „mi“. Opravdanje se traži ne da bi se razumio čovjek kao kompleksno biće sklono posrnuću, već da bi se održala slika o „našima“ kao suštastveno bezazlenima — ma šta da su učinili, bez obzira da li su Riza Feri, Pavle Đurišić ali i Jovo Kapičić. A kada monstruozni postupci treba da stanu u tu unaprijed nacrtanu sliku, moraju se objasniti kao izuzetak, kao psihološki slom, kao bolna deformacija koju je izazvao neki „užas“ — ali koji redovno mora biti predstavljen kao gori od onog kojeg je „naš“ zločinac počinio.
Cijeli slučaj maksimalno upućuje na moralno nakaznu sintagmu koju je svojevremeno osmislio Alija Izetbegović. Upitan u jednom intervjuu da li je Mušan Topalović – Caco (komandant 10. brdske brigade Prvog korpusa Armije RBiH, odgovoran za svirepe zločine nad srpskim civilima o okruženom Sarajevu), Izetbegović je, u sebi svojstvenom, ljigavom, stilu sublimirao relativizacije prema kojima je Caco, prijeratni muzičar koji je imao mnoge prijatelje Srbe (uključujući jednog od najboljih kojeg je likvidirao), jer je poludio zbog terora Vojske Republike Srpske nad civilnim stanovništvom Sarajeva i izjavio da je Caco bio „i heroj i zločinac“. Heroj zbog toga što je, u skladu sa popularnim mišljenjem, branio svoj grad, zločinac zbog toga što je, izgubivši razum, svirepo ubijao nevine ljude. Danas se ovom dosjetkom služe mnogi kojima se dopada činjenica da je Topalović sahranjen sa ostalim palim borcima u Memorijalnom centru Kovači i to ne bilo gdje, već tik uz svog vrhovnog komandanta Izetbegovića.
Pa ipak, ništa ne može biti pogrešnije ili moralno nakaznije. Onaj ko je zločinjenje prihvatio kao prirodan slijed stvari se, u nekim situacijama, može opisati kao snažan, odlučan ili čak vješt u ratnim okršajima ili politici, ali ne i kao heroj, jer istinski heroj je samo onaj koji pobijedi u najtežoj bici – da sačuva drugoga od sebe, odnosno koji ne poklekne pred iskušenjima užasa i ne nađe načina da, lutajući tamom, ne postane čudovište.
U zapisima Seje Omeragića (Omeragić, Sejo. Satanski sinovi. Sarajevo: Ljiljan, 1994.) o početku rata u Bratuncu 1992, o teroru srpskih paravojnih formacija nad lokalnim muslimanskim stanovništvom, o sadističkim iživljavanjima, premlaćivanjima, ubistvima i silovanjima, naročito u sportskoj dvorani OŠ Vuk Karadžić sačuvano je svjedočanstvo o istinskom heroju:
Od 15 sati i 30 minuta pa sve do 16 sati, čini nam se, ubice su svoj posao obavljale u hangaru. Zatim je, oko 16 sati, u salu ušao Topalović (Bane op.a.) vodeći pod ruku čovjeka od četrdesetak godina, srednjeg rasta, crna, punijeg. Milutin Vukšić bio je Srbin, moler u Bratuncu. Rodom je iz Šlapašnice. Znali smo ga kao tihog i povučenog. Milutin je govorio samo ako ga nešto pitaš, a i tada je teško crpio riječi.
„Da li ga poznajete?“, upitao je Bane Topalović.
Neki su rekli da ga poznaju.
„Ovo je srpski izdajnik“, obratio nam se, i dalje ga držeći ispod nadlaktice. „Prema njemu će biti primjenjene posebne, specijalne mjere i mučenje, da više nijednom Srbinu ne padne na pamet da krije muslimanske porodice.“
Doveli su ga pred gomilu. Od Milutina se tražilo da nekoga od njih prepozna. Kasnije ćemo saznati da je u pitanju bio Asim Sandžić, koji se nalazio u prvim redovima, i još jedan logoraš, koga nismo poznavali. Milutin je doveden i traženo je da pokaže na Asima. Time, rekli su, može sebe spasiti od grijeha koji je počinio krijući muslimansku porodicu.
Ali Milutin se tmurno okrenuo i rekao: „Nema ih. Nisu tu.“
Razbjesnili su se i odvukli ga u svlačionicu, odakle su se odmah začuli potmuli udarci i krici Milutina i neke žene. Je li to bila njegova žena? Nismo znali. Gvožđem su udarali po njima, prepoznavali smo po zvuku sredstvo kojim su tučeni.“
U društvima izopačenih rezonovanja, u kojima se herojem proglašava svako ko služi „nama“, iako je u stvarnosti bio psihopatski krvolok čiji se krvavi tragovi uglavnom poklapaju sa tragovima novca, a izdajnikom svako ko je prije Srbin, Musliman ili bilo šta drugo bio ljudsko biće sa empatijom — Milutin i mnogi njemu slični bivaju zaboravljeni. On nema spomenika u rodnom kraju, po njemu se ne zovu ni škole, ni mostovi ni sportske dvorane. A to je zbog toga jer nije bio „i heroj i zločinac“ iz rezonovanja zlokobnih tranzicionih poluinteligenata i politikanata. Bio je samo heroj. Bio je ono čega se svako ko gradi izopačene i nakazne mitove boji — tiha, nepokolebljiva istina o prirodi zla.
