Piše: Prof Dr. Milo Lompar
Da je ime znak, nomen est omen, prepoznato je davno. No, šta znači nadimak koji čovek dobija? Iako otisak njegove prirode, on ponekad izgleda pomalo zagonetno. Ne zato što je nadimak neprecizan, jer je to retko slučaj, već zato što nije uvek najjasnije šta on označava u čoveku koji ga nosi. U karakterološkim slučajevima, putanja prepoznavanja je precizna: kada nekog u detinjstvu prozovu kao slinu ili hulju ili uštvu, čitav potonji život to najčešće potvrdi. Takav je Dikensov Juraja Hip. Jer, deca su obično tačna u svojim predosećanjima. Ali, šta znači kada čoveka zovu vetar?
U prvi mah, to bi značilo da ga svet smatra „za čoveka ̕ nakrivo nasađenog̕ , koga lako može da izazove jedna reč ili opaska”. Ova površnost u uvidu vodi dubljem saznanju o čoveku „koji je strašan kad se zainati… kad jednom kaže svoje ne”, da se ono dopuni uvidom u ljudsku prirodu koja ima „ono što zovu Francuzi l̕ esprit d̕ opposition”.[1] U ovim značenjima nadimka opstaje konstanta da je reč o nečem elementarnom i stihijskom u čoveku, što pripada nečem nadličnom u egzistenciji, pa katkad poprima značenje neobičnog duševnog podviga.
Jer, u duši prebiva dah, pa je u narodnim verovanjima bila u bliskoj vezi sa vetrom. U njoj su se kretali talasi vazduha, kao što su i druga, istančana domišljanja opstanak atoma duše vezivala za istrajavanje disanja. Otud „čovek umire kad ispusti poslednji dah: upravo taj dah, to vazdušasto biće, ne Ništa (kao što ni vetrovi, njegovi rođaci, nisu Ništa), nego uobličeno, mada očnom vidu nepristupačno telo – to je psiha”.[2] Čovek koga su zvali Vetar bio je, dakle, čovek posebnog i nadličnog raspona duše.
U predvečerje Drugog svetskog rata, kada su se dugačke senke nadvijale nad sudbinom srpskog naroda, pojavila se u izdanju SKZ-a, 1939. godine, knjiga Milana Grola Iz predratne Srbije. Već je njen naslov bio melanholična aluzija na neko bolje vreme: ispunjeno krupnim figurama iz sveta nauke, umetnosti i politike. Ono je bilo u naglašenom kontrastu sa narastajućom dominacijom mediokriteta u javnom prostoru međuratnog doba. Ovaj kontrast je posredno ocrtavala knjiga istaknutog političara, dugogodišnjeg člana najužeg vrha Demokratske stranke, davnašnjeg političkog kolumniste Dnevnog lista i upravnika Narodnog pozorišta. Bila je to knjiga „utisaka i sećanja o vremenu i ljudima”.
Sam podnaslov svakako je stavljao naglasak na epohu, na zbivanja, jer je dočaravao vreme koje je prošlo. No, on je donosio i dalekosežnije nastojanje da se opiše nešto što nije svodivo samo na okolnosti nego pripada predstavi o čoveku, koja se nalazi u središtu piščeve zaokupljenosti „ljudima”. Nije se, dakle, promenilo samo vreme kao skup činjenica koje su nestale sa vidokruga novih pokolenja nego se i priroda čoveka izmakla starim svojstvima: ljudi su se počeli prilagođavati i, utoliko, menjati nasleđena svojstva. Bio je to proces uzajamno podstičućeg – i od okolnosti i od ljudi – kvarenja naravi.
Milo Lompar: Njegoš je ukazao na sva tri momenta Hristove i kosovske sudbine (besjeda na Cvijeti)
U svetlosti tako obrazovanih sadržaja vremena pojavio se setan i precizan pogled na doba u kojem je građanska inteligencija obrazovala ustanove predratne Srbije: kroz „čitav jedan vek naše istorije”. U reminiscencijama na ljudske sudbine, kakve su bile Bogdana Popovića, Jovana Skerlića, Milana Rakića, Radoja Domanovića, Branislava Nušića, posebna svetlost pada na portret Ljubomira Stojanovića. Istaknuti filolog, priređivač tomova Starih srpskih zapisa i natpisa, kojima je dočarao tamnu svetlost i svetli mrak srednjovekovnog vremena, pisac monumentalne biografije Vuka Karadžića, višestruki predsednik vlade i ministar, opisan je u sadržajima svog političkog opredeljenja i svog karaktera. Ovaj međuodnos je bio neophodan da bi se prikazalo ono što ga je izdvajalo iz političkog mutljaga u koji je zapadalo kulturno, društveno i političko stanje uoči Drugog svetskog rata. Taj kontrast je imao svoje poreklo u težišnim svojstvima srpske kulture koja je – načinom kojim biva obrazovana javna svest u XIX veku kod nas – stvorila temelje za srpsku politiku. Jer, da bi bila uspešna, politika mora računati sa odzivom koji dobija u širokim narodnim slojevima kojima vladaju predstave očvrsle i ustaljene u kulturi.
U svom političkom mišljenju, Ljubomir Stojanović je bio liberalni nacionalista: „Ultra-slobodnjak bio je pre svega ultra-Srbin.” (108) Slobodarsko, kao liberalno, preplitalo se sa nacionalnim, kao integralističkim (121), u njemu. Ono što je pojačavalo njegov oštri karakter bila je „njegova uzbuna na nizinu naravi koja je počela osvajati kao zaraza pred 29. majem” (113). Niskost javne svesti imala je dvostruki vid. Bila je nizina intelektualnog razumevanja svih stvari: pojednostavljivanje složenih sadržaja stvarnosti skladno se dopunjavalo sa malim znanjima o prošlosti. To je bila nizina znanja. Pratila ju je nizina moralnog osećanja: razgradnja patrijarhalnog sveta – koja se pojačavala u prvoj deceniji XX veka – uvek je praćena njegovim izopačavanjem. Jer, istrajavaju negativne nasleđene predstave: poput gotovo endemske grabežljivosti. Pozitivni sadržaji – prevashodno obaveznost u odnosu na zajednicu – čile bez povratka. Tome je išla u susret bezobalna anarhičnost javne svesti: lišena vrednosnih parametara, ona je dovodila do populizma najgore vrste, koji nije značio samo – kako je davno pisao Jovan Ristić − „despotizam mase” nego ohlokratiju: kao mentalnu vladavinu ološa u javnosti.
Na stranačkoj sednici poslaničkog kluba, na kojoj se raspravljalo o obrazovanju vlade čiji je predsednik trebalo da bude Ljubomir Stojanović, on je odbio da primi „uslovni mandat” koji mu je ponudio kralj Petar I. Nije to ni bio – pojašnjava Grol – neki neprelazan uslov, već više predlog da ministar vojske – Stepa Stepanović – ostane isti zbog kontinuiteta vojnih reformi. Izrazito načelan i odan ideji parlamentarne demokratije, krut do asketizma, Stojanović je bio protiv toga da stranka – pod tim uslovima – obrazuje vladu. U takvim okolnostima, međutim, većina je bila za to da se uzme mandat: i kao uslovni. Kao prepreka volji većine pojavilo se odbijanje šefa stranke.
Ustremljena na položaje, prihode, male, sitne i krupne koristi, željna vlasti, nervozna pred mogućnošću da joj se u poslednji čas ipak izmakne, većina je odlučno gurala u stranu načela i uverenja i, naročito, onoga ko ih zastupa: „Aleksi Ratarcu, malo zagrejanom, ote se nekoliko nepromišljenih reči, ne zlonamernih ali nepromišljenih: − Lako je vama Beograđanima: žandarm vam salutira, a po nama dole lupa… Lako je i tebi, Ljubo, s velikom penzijom, a ovamo se gladuje… Partija ti je dala.” (116) Dolazi do sumnjičenja njegovog karaktera uprkos svim činjenicama: ponavlja se večita scena u kojoj nemoralni ljudi javno sumnjiče moralne, sa bestidnošću koju donosi pripadništvo mnoštvu. Jer, u mnoštvo je duboko usađeno mišljenje da ništa u politici ne vredi kao vlast: čak i kad se ne zna kuda ona vodi. I kad se zna da vodi u nesreću.
I tako je političko pitanje ponovo postalo – da zauvek takvo i ostane – prevashodno egzistencijalno pitanje. Oni koji govore o gladovanju najčešće su siti. Oni ne trpe načelnost ljudskog izbora koji nalaže da se čovek ili bavi politikom, kao javnom stvari, kao opštosti koja obuhvata nadlične sadržaje, ili uređuje sopstvene životne prilike. Jer, politika je opšta stvar, dok su čovekove prilike lična stvar. Ova razlika nikad nije idealno-tipska, ali – i u najmutnijim okolnostima – mora biti očuvana. Ukoliko su nivoi pomešani, kultura ih zauvek čini mutnim, da se ne bi videlo kako ono što je opšte postoji samo zato da bi postalo nečije: i na najvišem i na najnižem nivou političkih odluka. I ko se nađe na putu ovom poistovećivanju, u kulturi koja ga je prećutno ozakonila, ko god da je, šta god da je učinio, i koliko god da vredi, biće odbačen.
Ili će, zgađen, sam odustati: „Ljuba Stojanović daje tom prilikom ostavku na položaj šefa partije, i na državnu službu uopšte, što će reći ne samo na položaj člana Državnog saveta, koji mu je došao političkom karijerom, nego i na prava stečena profesorskom službom.” (117) Iako se čini da je vođen naumom da čovek pokaže kako može živeti bez pogodnosti koje mu pripisuju kao nezaslužene, premda stvari stoje suprotno, ovakav čin – u kome ime nečeg samorazarajućeg − nije puki znak preke naravi. On obeležava odvajanje od sveta kao nešto neophodno. Jer, svet nezaustavljivo i neprekidno prlja: ne svojom vrednosnom malenošću nego i nečim mnogo temeljnijim − čovekovim padom u vreme. Svojom nezajažljivom potrebom da po svaku cenu i, katkad, po golemu opštu nesreću dograbe i otmu plen, na svaki način, bilo način zveri bilo način gnjide, ili na cinički način humane nakaze, ljudi hrle niskosti koja ostaje nedohvatljiva. Jer, koliko god da padnu, oni – zajedno sa tupom većinom koja im se ne protivi – uvek mogu pasti niže i postati prljaviji. Oni nikad ne tonu. Zato što se zna šta tone, a šta ostaje da večno pliva po površini vode.
I otud odsecanje od njih mora biti potpuno: „Ne samo partijski prijatelji nego i drugi, kao Milovan Milovanović na primer, sve su pokušali da Ljubu Stojanovića odvrate od tog nerazumnog čina, ali pomoći nije bilo. Dugogodišnji profesor Velike škole, ministar, predsednik vlade i državni savetnik, ostao je odjednom bez ikakvog stalnog prihoda. Trebalo je živeti od honorara za radove u Akademiji i druge. I Ljuba Stojanović je od njih živeo.” (117) Nije presudna odluka pojedinačnog čoveka: ni to koliko je ona nalik na „ideologiju jednog rodoljubivog rimskog patricija” (118) niti koliko se može odrediti kao „njegov katonizam” (112). Samo poređenje je opravdano, jer je Katon Stariji „raspolagao izuzetnim sposobnostima i snagom karaktera”: „nesporno da je imao strogu narav i oštar jezik, da mu je integritet bio nepokolebljiv, a da mu duh nije bio podložan apetitima nego je, štaviše, prezirao bogatstvo i uticaj”, pa je „patnje i opasnosti podnosio gvozdenom čvrstinom tela i duha”.[3] No, u razumevanju ovakvih situacija, sve to ipak nije presudno.
Presudna je javna neosetljivost na „moralni heroizam” (172) Ljubomira Stojanovića: potvrđen u mnogim prilikama. Kao kada je – zgađen Solunskim procesom – u monarhiji oglasio da je republikanac. Ili kada se – 1924. godine – javno usprotivio onima koji su oglašavali da je srpska ideja – mrtva.[4] Jer, ovakva javna svest, otkrivši neosetljivost na „moralni heroizam”, kao svest koja se ponavlja u pokolenjima, pokazuje da je ograničavajući momenat srpske kulture proistekao iz potpune spremnosti da se potisnu značenja ličnosti u korist značenja moći.
To se pokazuje pogubnim za narod čije moći nisu takve da bi se moglo zanemariti značenje ličnosti. Ostaje pod sumnjom da li je tako nešto moguće i kod snažnijih naroda čiji je položaj srećniji u istoriji. Jer, samo kulture ispunjene istančanijim osećanjem vrednosti – onim koje u njih pridolazi iz ličnosti, a ne iz moći – uspevaju da ostvare standardizaciju svog sadržaja pomoću značenja, uloge, smisla i značaja svojih velikih ljudi. Kao da je u srpskoj kulturi tako nešto trajno onemogućeno. Jer, veliki ljudi u njoj – bilo svojim shvatanjima bilo svojim delima – bivaju upodobljeni ustaljenim merama kolektivne svesti. Ona, naime, u njima nalazi potvrdu svojih standarda, koji su obrazovani sasvim daleko od takvih ljudi i, uopšte, ideje ličnosti.
Do tog opažajnog i saznajnog poremećaja dolazi iz dva različita razloga. Nepogrešivo prepoznavši koji pojedinci emancipuju srpsku kulturu od dominantnog i oponašajućeg stranog uticaja, strani činioci pothranjuju njene utvrđene standarde kao nešto što onemogućava uspostavljanje novog horizonta vrednosti. Otud u javnoj svesti dominiraju reči, a ne dela: oni koji nemaju delo, nikakvo, ni u jednoj oblasti, imaju reči kojima zamenjuju bilo kakav učinak. Tako se urušava značaj same reči: ona se pretvara u pogano oruđe rušenja ličnosti.
Ključno je opaziti da struktura srpske kulture omogućava ovakav proces. Vekovna dominacija usmene kulture, njena spletenost sa okoštalom predstavom o narodu i njegovoj mudrosti, koja je – strogo uzev – i održala sam narod, omogućivši mu očuvanje identiteta u osnovnoj formi, kao da se pretvorila u ograničavanje njegovog kretanja u vremenu. To pokazuje napadna zloupotreba primera iz tradicije. Ona se često odigrava u doba izdaje: kao što nejunačka doba podižu spomenike junacima. Ona ima precizan cilj. Budući da razvija sugestiju kako ne može ponoviti podvig uzora, svet zaključuje da nema razloga da učini nešto manje. Jer, iako bi ga to koštalo neuporedivo manje od svih kojima podiže spomenik od reči, ipak ga košta. Otud pristiže zaključak da je najbolje da se ne učini ništa. Spomenik kao alibi za odsustvo čina. Apologija konformizma kao poruga – odobrena od sistema kulture – nekonformističkoj sudbini koja se slavi.
Očvrsla je kružna umesto linearne predstave u istorijskoj sudbini srpskog naroda. Kao što u kosovskoj tradiciji dominiraju tri momenta, izbor, izdaja i podvig, tako se u nacionalnoj egzistenciji ponavljaju tri doba: doba izbora, doba izdaje i doba podviga. U tako krupnim formacijama nema izlaska izvan zadatih obrazaca, pa je ličnost osuđena na njih i utoliko osakaćena: sve što je u njoj drukčije od njih, ma koliko vredno bilo, vremenom postaje skrajnuto i završava kao nevidljivo. Prešavši iz vekovne nemoći u modernu moć, javna svest je zaboravila mudrost nemoći na kojoj je opstala: poziv pojedincu da sudi „ni po babu ni po stričevima”, kao apsolutno nesavremeni moralni nalog, biva zamenjen njegovim potvrđivanjem u rukavcima svakakve moći.
Nije ni opaženo koliko je to nepovoljno za ličnost, koja je pokretač probijanja granica javne svesti i osvetljavanja mogućih standarda, prevashodno u obliku produbljivanja nasleđa, a ne njegovog uklanjanja. No, nije opaženo ni koliko je to ograničavajuće za samu moć, koja je uvek zavisna od raznih privida. I tako je – u srpskoj kulturi – sahranjen svaki „moralni heroizam”. I proslavljanje naroda, i poricanje naroda, i samoporicanje u narodu, neguju gadljivost prema „moralnom heroizmu”, jer neguju gadljivost prema ličnosti kao takvoj: i u njenoj religijskoj egzistenciji, kada se ona prepoznaje kao Božija ideja u čoveku; i u njenoj svetovnoj dimenziji, kada se ona određuje kao jedinstvena unutar okruženja.
Milo Lompar – Vučića moramo skloniti iz pregovora da bismo sačuvali Kosovo!
Nije otud čudo što su kuću Ljubomira Stojanovića – koju je poklonio gradu − nedavno srušili u Užicu: možda su ostavili ploču da je tu nekad bila. Postoji jedan mural sa njegovim likom na parkingu koji nosi ime tako prikladno za sve oko nas: „kod srušene pošte”. Na ulazu u Filološki fakultet, iz Knez Mihailove ulice, čovek može uočiti izvrsni bareljef sa njegovim likom: rad Nebojše Mitrića. Sve su to činovi u ime naroda. Nepotrebni narodu, budući da kriju zaborav okamenjene ličnosti, oni su svakako nepotrebni ličnosti. Jer, kao što je odbijao da ga časte vinom koje sam nije mogao platiti (117), Ljubomir Stojanović je odbio da se grčevito drži za pretrajavanje u životu: „Teško oboleo, Ljuba Stojanović u maju 1930 odlazi u Pariz. Lekari ga vraćaju s utehom: ̕ Idite kući i odmarajte se̕ . Ali kako Aleksandar Belić kaže u kratkoj biografiji Stojanovićevoj, ̕ on nije hteo lagano da umire. Život ili smrt, samo ne životarenje̕ .” (111) Ovo je odluka nekoga ko nije oficir, vladika ili hajduk, niti trgovac ili industrijalac, nego – intelektualac. Njemu pripada ova osnovna i svesna, niodakle uslovljena, egzistencijalna hrabrost. Sme li se to naglasiti u ova antiintelektualna vremena? „Odlazi u Prag, u kome ga pokušaj s radiumom dovršuje brzo. Tu umire 14. juna 1930 i sahranjuje se, prema njegovoj poslednjoj želji: da se sahrani gde umre, bez govora i cveća.” (114) Odsustvo poverenja u posmrtne govore i počasti zaslužuje pažnju: ono deluje kao odsustvo poverenja u svet. U takvim okolnostima – kao čovekov nehotični povratak elementima – ostaje samo vetar koji struji nad humkom.
Zanimljivo je kako Milan Grol, u simpatijama prožetom pripovedanju, ne odstupa od kolektivističke predstave o vrednosti, jer samog Stojanovića situira u pokolenje patrijarhalnih naravi, pa zaključuje kako je „s ovim i drugim pokojnicima, nestalo mnogo od onog čime je ova zemlja vredela sebi i u svetu” (122). Kao da se političar u njemu, sledujući nepisanom, ali delotvornom zakonu srpske kulture, i kada izriče najveća priznanja, nehotično protivi izdvajanju ličnosti. Tako se ličnost uklapa u kulturni sistem umesto da odslika njegovu trajnu nedovoljnost i oskudnost.
U želji da se sahrani van otadžbine, moglo bi se potražiti još jedno antičko određenje, pored katonizma, kod ovog zakletog srpskog integraliste: „Ingrata patria, ne ossa quidem habebis”. Ako se u tome vidi njegovo protivljenje monarhiji i „neverovatna jednostavnost tog nesrećnog čoveka”,[5] onda se, inverzno-negativnim putem, ličnost iznova uklapa u kulturni sistem. Otud treba krenuti neutrvenim putem. Da bi bila očuvana entelehija ličnosti, možda je najbolje pomisliti: ličnost se razlikuje od mnoštva u kojem odjekuju pisani i nepisani zakoni kulture i po tome što zna kada i kako treba da ode.
Tekst nije dozvoljeno prenositi bez dozvole autora.
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
[1] Milan Jovanović Stoimirović, Portreti prema živim modelima, Matica srpska, Novi Sad, 1998, 84−85.
[2] Ervin Rode, Psyche – kult duše i vera u besmrtnost kod Grka, prevele Drinka Gojković i Olga Kostrešević, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci – Novi Sad, 1991, 38.
[3] Kosta Čavoški, Genius Romanus, Catena mundi, Beograd, 2023, 107−108.
[4] Milo Lompar, Duh samoporicanja, Catena mundi, Beograd, 2023, 499−521,
[5] Milan Jovanović Stoimirović, Portreti prema živim modelima, 86.
