Piše: Vuk Bačanović
Politički istoričar crnogorske nacionalističke provenijencije Boban Batrićević veliki je kritičar srpskog desničarskog revizionizma Drugog svjetskog rata, pogotovo onog koji se odvija u Crnoj Gori i nažalost postaje jedan od ne samo moralno neprihvatljivih već katastrofalno štetnih amblema srpske nacionalne politike.
Mnoge od Batrićevićevih kritika su utemeljene. Nepobitna je činjenica da je Pavle Đurišić bio kolaborator najprije italijanskog, a potom i njemačkog okupatora, od kojeg je primio čak i Željezni krst, kao što su nepobitni i izvori Gestapoa prema kojima je pop-vojvoda Momčilo Đujić još ’44. propovijedao da Srbi moraju biti uz Hitlera, jer se Hitler bori protiv komunizma – i to u vrijeme kada desetine miliona pravoslavnih vojnika Crvene armije, s blagoslovom Ruske crkve, oslobađaju svoju otadžbinu i jurišaju na Berlin.
Nažalost, srpska politika u Crnoj Gori danas vrlo disciplinovano nastavlja tu revizionističku mantru srpske desnice iz devedesetih – mantru koja je srpskom narodu učinila ono što ni mnogi spoljni neprijatelji nisu uspjeli: oduzela mu je istorijsko dostojanstvo, razbila mu antifašističko i antikolonijalno nasljeđe i pretvorila ga iz žrtve i borca protiv fašizma u optuženika sopstvene istorije. Da ne govorimo da je dopustila dukljanskom revizionizmu cjelokupne crnogorske istorije da kidnapuje istoriju i tekovine NOB-a i reinterpretira ih u skladu sa crnogorskim nacionalističkim revizionizmom Drugog svjetskog rata.
Međutim, ko je u cijeloj toj priči Boban Batrićević skupa sa grupicom istomišljenika, grupicom crnogorskih nacionalista koji se predstavljaju kao antifašisti?
Dok u Podgorici s visine dijeli indekse iz čistote antifašizma i proglašava ko je dostojan da spomene Holokaust, a ko nije, u Briselu osvane kao VIP gost porodice iz najmračnijeg podruma ustaške emigracije. Profesor borbe protiv „revizije Drugog svjetskog rata“ u Evropski parlament ne odlazi na poziv neke jevrejske organizacije ili antifašističkog udruženja, nego – po pozivu Davora Ive Štira, unuka istaknutog člana ustaške emigracije i prvog saradnika Maksa Luburića. Ako je sporan, a bez ikakve sumnje jeste, ravnogorski revizionizam, kako se onda zove antifašistički hodočasnik koji na Molitveni doručak stiže u organizaciji porodice iz Luburićevog adresara?
Na fotografiji iz Brisela, Batrićević stoji uz Tomislava Sokola, ekstremnog hrvatskog nacionalistu iz HDZ-a, političko krilo struje koja kod kuće godinama relativizuje NDH, gleda kroz prste „Za dom spremni“ i Tompsonovim koncertima, ali se u saopštenju skromno predstavlja kao „značajan poznavalac prilika u Crnoj Gori“. Kad takav kadrovik evropske desnice, zajedno s crnogorskim profesorom, raspravlja o „opasnostima koje prijete od nedemokratskih i antievropskih aktera“, to zvuči kao panel o vegetarijanstvu na koji su pozvali dvojicu vlasnika klaonice.
Kod kuće, svaka četnička šajkača na televiziji je civilizacijski skandal, dokaz nastupajućeg mraka i „povratka fašizma“. U Briselu, pak, nije nikakav problem da se sa biološkim i ideološkim nasljednicima ustaške emigracije gradi „dinamičnija saradnja crnogorskih i hrvatskih akademskih institucija“ u svjetlu „evropskih integracija“. Tamo riječ „revizija“ misteriozno nestaje iz rječnika: u opticaju su samo „perspektive EU članstva“ i „izazovi crnogorskog identiteta“.
Na kraju, ispada da je najstroži sudija za tuđi revizionizam upravo onaj koji se najopuštenije kreće po prostoru gdje se ustaška biografija pere u „demokršćanstvo“ i „evropske vrijednosti“. Ravnogorski revizionizam je, po njemu, smrtni grijeh; ali avionom otputovati u Brisel na Molitveni doručak u režiji nasljednika „generala Drinjanina“ – to je već viša faza modernog antifašizma, sa dnevnicom, protokolarnim osmijehom i savršenom fotografijom za Instagram.
Tu stvari postaju još tragikomičnije: Batrićević sve ovo ne priča sa neke univerzalne antifašističke pozicije, nego praktično nastupa kao glasnogovornik ideološke linije crnogorskog fašiste i Pavelićevog saveznika Sekule Drljevića i djelatnik institucije koja štampa knjiga crnogorskog fašiste Savića Markovića Štedimlije. Onog istog Drljevića koji je, pošto je odradio pakt sa Pavlom Đurišićem, „aranžirao“ mu smještaj i likvidaciju u Jasenovcu, pa onda kooptirao veliki dio crnogorskih četnika koji su, zajedno sa snagama NDH, završili kao zarobljenici NOVJ na Blajburgu.
Prema tome, kad crnogorski navijači sljedeći put (istorijski sasvim ispravno) budu skandirali o ustašama i četnicima koji su zajedno bježali, vrijedilo bi da znaju i sljedeće: da je krajnje nedosljedno to činiti, ne samo iz pozicije hodočasnika na grob italijanskog policijskog saradnika Krsta Zrnova Popovića, koga su vlasti FNRJ strijeljale kao kvislinga, nego i uz prećutkivanje političkih afilijacija Batrićevića i sličnih „antifašista“ sa transparentno proustaškim hrvatskim političarima.
Dakle, dosljedna parola bi bila: „Ustaše, četnici i crnogorski fašisti, zajedno ste bježali!“
Ali, da li uopšte može da čuje išta od ovoga pomenuti politički intelektualac koji je nedavno, sav ponosan na svoju „dijagnostiku“, izjavio da „popisi stanovništva ukazuju da Crnogorci nestaju bez rata, odnosno da se ideologija ‘Srpskog sveta’ najbolje prima bez rata“? Kao da je najveći skandal na Balkanu to što ljudi u miru i svojevoljno popunjavaju rubriku „nacionalnost“, a ne to to što smo u prethodnom vijeku zaista svjedočili logorima, klaoniciama i projektima fizičkog istrebljenja onih koji se usuđuju da se šire mirnim putem. Još je bizarnije što njegovo rezonovanje gotovo u notu podsjeća na „otkriće“ hrvatskog lobiste Edvarda P. Džozefa u strateškom dokumentu Instituta za vanjsku politiku Univerziteta Džon Hopkins i Vilson centra (SAIS) iz 2022, koji je, uzgred, u potpunosti prigrlio i vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić: da je jedan od „ključnih problema BiH… bošnjački demografski oportunizam“. Drugim riječima, problem nisu ratovi, nego – pogrešni ljudi se rađaju u pogrešnoj vjeri i narodnosti i pogrešno zaokružuju na popisu.
Ali opet, šta očekivati od čovjeka koji najprije utvrdi da crnogorsku crkvu treba stvarati „uz pomoć Sarajeva“, da bi onda otrčao na noge potomku čovjeka koji je to Sarajevo 1945. napustio vješajući njegove stanovnike pogrešnih ubjeđenja na krošnje najvećeg gradskog dvoreda.
Dakle, dopunjena parola: „Ustaše, četnici, crnogorski fašisti, zajedno ste bježali“ se mora primijeniti i na jednog od kolovođa crnogorsko-nacionalističkog istorijskog revizionizma inače će njeni korisnici također ostati nedosljedni. Bez obzira što Batrićević i njemu slični danas ne bježe prema Blajburgu, nego prema Briselu sa bedžom „EU vrijednosti“ na reveru.
Na kraju, ispod svih učenih fraza crno o Holokaustu, identitetu i evropskim vrijednostima, ostaje jezgro jedne te iste premise, koje se niko ne usuđuje da izgovori do kraja: da je „problem“ kad se drugi množe, opstaju i traju bez rata. A to nije ništa drugo nego stara, dobro upakovana, globalno rasprostranjena formula nacionalnog šovinizma, ma kojim količinama lažnog altruizma i glumljene empatije se maskirao: „Mi nismo šovinisti, mi se samo branimo od urođene genocidnosti svega što nije – mi.“
