Povodom prije tri dana dodijeljene Nobelove nagrade za mir
Piše: Ranko Rajković
Nakon 79 godina, dva mjeseca i dva dana odlučeno je da se onima koji su stradali na samom kraju Drugog svjetskog rata a koji su jedini od sveukupnog čovječanstva uživo vidjeli atomsku pečurku dodijeli Nobelova nagrada za mir. Ovu bizarnu vijest saopštio je Nobelov komitet 11. oktobra 2024. godine. Nobelova nagrada za mir dospjela je u ruke ljudima koji su preživjeli dvije eksplozije atomskih bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki 6. i 9. avgusta 1945. godine. Preživjeli iz zemlje izlazećeg Sunca su se organizovali u udruženje Nihon Hidankio. Pokazali su se strpljivim, vrijednim i poslušno organizovanim u tumačenjima sopstvenih života. Dočekali su da im najveće počasti u vidu Nobelove nagrade za mir prije neki dan stignu od Zapadnog svijeta čiji ih je Lider bombardovao.
O strpljenju japanskih žrtava pisao je Noam Čomski u knjizi „Što to u stvari hoće Amerika“ izašloj još u prošlom vijeku. Nekoliko godina poslije nuklearne kataklizme iz 1945. godine žrtve atomskog bombardovanja, pokušavale su kroz dokumentarne filmove obavijestiti svijet o katastrofalnim posledicama upotrebe nuklearnog oružja. U Americi su ti dokumentarni filmovi bili strogo zabranjeni. Kada su se napokon Američke vlasti smilovale i dozvolile njihovo prikazivanje gledaoci su filmove mogli vidjeti samo u četvrtima „Crvenih fenjera“ gdje su se prikazivali pornografski filmovi. Noam Čomski opisuje reakcije publike sastavljene od lučkih radnika, vozača kamiona, sitnih delikvenata, kriminalaca i ostalih profila svojstvenih četvrtima Crvenih fenjera. Publika je aplaudirala Atomskoj pečurki nad Hirošimom. Smijali su se scenama u kojima su ljudima otpadali udovi, grčila se tijela, umirali u najtežim mukama od posledica radijacije. Iz tame bioskopske dvorane dopirale su masne šale, vicevi, morbidne dosjetke i dobacivanja na račun osakaćenih i oboljelih od žrtava ozračenih nuklearnom eksplozijom.
Japanci poznati po upornosti strpljivo su čekali i samo čekali. Povjerenje u zemlju koja je baš nad njihovim gradovima Hirošimom i Nagasakijem prvi put u Svijetu (nadajmo se i poslednji) upotrijebila atomsko oružje raslo je iz godine u godinu. U Japanu se razvilo veliko poštovanje prema Americi i bespogovorna poslušnost američkim diktatima. Japanci su spominjali samo atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki i njihove posledice ali ne i onog ko je te bombe bacio. Bombe stravično razarajućeg dejstva kao da su same od sebe pale s neba.
Stefan Odegi francuski pisac, 2005. godine objavio je knjigu „Teorija oblaka“. Knjiga se može čitati i kao istorija meteorologije kroz poglavlja u kojima je naučno vjerodostojno opisivan napredak u istraživanju atmosfere i pojava (oblaka) u njoj. Roman ima lijepo povezane i lako čitljive elemente erotike, alhemije, mita, naučne fantastike. Noseći lik, Japanac, modni kreator nastanjen u Parizu, centru svjetskih modnih zbivanja djeluje iz pozadine priče. Strast Akira Kumoa su oblaci. Strasno prikuplja dokumentaciju o istoriji oblaka i svih zaljubljenika koji su oblake istraživali u nauci – fizici, metorologiji, slikarstvu, ličnim dnevnicima i slično.
Akira Kumo je kao dijete preživio atomsku pečurku-nuklerani oblak iznad Hirošime. Ta slika mu se urezala u pamćenje. Označila je njegov dalji život i razvila mu opsesivnu strast prema oblacima. Učinila je da svoje enormno veliko bogatstvo troši prikupljajući sve što se ticalo istorije oblaka. Mislim da neki književni kritičari to pogrešno tumače kada Akirina pregnuća nazivaju kolekcionarskom ekscentričnošću. Na život Akira Kumoa ja gledam drugačije. Kao čitalac knjige „Teorija oblaka“ njenog junaka i sve što se zbiva oko njega posmatram kroz optiku nuklearne eksplozije i atomske pečurke.
Po tragediji i strahotama Drugog Svjetskog rata sa sudbinama Hirošime i Nagasakija može se upoređivati sudbina Njemačkog grada Drezdena. Amerikanci i Britanci su tokom dva dana od 13. do 15. februara bombardovanjem uništili Drezden prestonicu Saksonije. Grad umjetnosti i muzeja, popularno nazivan Firencom na Elbi (Labi), grad koji se bio proglasio otvorenim gradom bez vojske i oružja, sravljen je sa zemljom. O stradnju Drezdena izuzetno ubedljivo svjedoči američko-njemački pisac Kurt Vonegat u svojoj kultnoj knjizi “Klanica pet”.
Bombardovanje Drezdena naziva se najvećim savezničkim zločinom u Evropi. Evo jednog od mnogobrojnih zapisa o tom događaju:
“U razdoblju od 13. do 15 februara 1945, u četiri napada 769 američkih i 527 britanskih bombardera razorilo je ovaj grad s 3900 tona zapaljivih i eksplozivnih bombi. Vatrena oluja koja je uslijedila spalila je 6,5 kvadratnih kilometara gradskog centra.
Napadi su bili tako tempirani da su i spasilačke ekipe i vatrogasci iz prvog i drugog vala bili pobijeni. U međuvremenu, plameni oblak se ponegdje uzdizao i do 250 metara iznad tla, te je usisavao sve što mu se našlo na putu. Američki piloti su mogli vidjeti paklenu buktinju s udaljenosti od čak 400 kilometara, a vrućinu osjetiti i na visini od 8000 metara.
Spasa nije bilo ni u podrumima, jer je vatra izvlačila sav kisik, te je nekoliko hiljada ljudi umrlo od trovanja ugljen-monoksidom. Mrtve nitko nije mogao ni pokopati ni precizno prebrojati, te su spaljivani na gradskim trgovima. Procjenjuje se da je poginulo oko 35.000 stanovnika ovog grada.”
Racionalan čovjek zna da je u opštoj katastrofi Drugog Svjetskog rata bilo mnogo opravdanih ali i potpuno besmislenih i nehumanih uništenja. Za jedno apokaliptičko uništenje (bombardovanje Drezdena) bio je zadužen britanski general Kraljevskog ratnog vazduhoplovstva Artur Haris. Arturu Harisu je podignut spomenik u Londonu koji dan danas stoji na svom mjestu. Natpis o sprženom Drezdenu Njemačke vlasti su uklonile iz svog stradalnog grada.
Japanci, poput Njemaca koji ćute o razaranju Drezdena, i dalje vješto, strogo diplomatski i povjerljivo izbjegavaju da saopšte otkuda su se stvorile atomske pečurke iznad Hirošime i Nagasakija.
To su obrasci Novog Svjetskog Ponašanja koje je uspostavljeno kažnjavanjem i nagrađivanjem naroda na osnovu konsenzusa postignutog između onih koji su dželati i onih koji su žrtve.
Nobelov komitet je po istom principu afirmisao Svjetski mir dodjeljujući najveće nagrade, Nobelove nagrade za mir, i kreatorima brutalnih ratova poput Baraka Obame i žrtvama nuklearnih ratnih zločina, preživjelima iz Hirošime i Nagasakija, okupljenih u udruženju Nihon Hidankio, poznatijih pod imenom Hikabuše.
Zataškavanje bombardovanjima uništenog i spaljenog Drezdena. Relativizovanje i prekrajanje istorije nuklearnog razaranja Hirošime i Nagasakija nagovještava mogućnost da će se posegnuti i za uništavanjem knjiga koje svjedoče o onome što se uistinu događalo. Zato dok ste još na vrijeme čitajte knjige jer istorijska dokumenta se uveliko simuliraju, prepravljaju, deratizuju, sterilišu i nadevaju hormonsko-dokumentarnim preparatima.
Na djelu je bezpogovorna pokornost slabijeg prema jačemu. Svjedočimo doziranju sjećanja kod žrtava, dobrovoljnim zaboravima sopstvenih stradanja i „humanizovanom“ eutanaziranju onih koji su zvjerski ubijeni. Sve su to nesporna dostignuća novog stepena ljudske Civilizacije. Na vama je da li ćete ih usvojiti i spokojno živjeti sa njima ili ćete ih makar kroz dobru književnost u kućnom miru preispitivati.
Da nijesam čitao Čomskog, Vonegata, Odegia možda o ovome ne bih ni pisao niti vam preporučivao čitanje.