Piše: Vojislav Durmanović
Gusenice na pločniku dok se oficirska zakletva izmešta zbog doslovnog logora ispred skupštine – to je slika i prilika SNS-ovog režima koji, poput nekoć Đukanovićevog u terminalnoj fazi, koju od pre pet godina manje-više svi pamtimo, bunca o Majdanu i građanskom ratu baš nalik na DPS-ove lakrdije o pravoslavnoj džamahiriji i ajatolasima u mantiji. Prozapadni režim koji po nalogu briselskih nadvladara uvodi sankcije Belorusiji i Venecueli bori se protiv obojene revolucije telefonskim pozivima! Međutim, Vučićev despotizam ne treba brkati sa autoritarizmom populističkog tipa sa Miloševićevog Gazimestana, kako to čine oni koji ga nazivaju radikalom – to je neoliberalni autoritarizam striktnog i bespogovornog menadžera korporativne produžnice, prekog reformatora sa mesijanskim tonovima Đinđićeve vizije investitorskog Eldorada. Proevropski ribrending SRS poslužio je samo da se narodno nezadovoljstvo dosovskom politikom ulije u provodnu cev daljih evrointegracija.
Po stotinu puta treba reći ovo: monopol Vučića i SNS-a u parlamentarnoj politici počivao je na vrlo uskim granicama medijske vidljivosti opozicionog delovanja koje su, nasuprot Mitroviću i Vučićeviću, bili monopolizovali upravo mediji poput N1, gde su se elitistički evromani i razgaćeni NATO lobisti predstavljali kao najbučnija, a i jedina moguća alternativa obojenim radikalima na vlasti. Tako su srpski mediji umesto, kako kaže Muharem Bazdulj, sobe gde bi nacija trebalo da razgovara sama sa sobom, pretvoreni u autistični duopol binarnog maloumlja. Ako se nad srpsku vlast nadvio kult ličnosti, srpskom opozicijom oduvek caruje kult bezličnosti. Stoga je polje političke komunikacije ostvareno na studentskim plenumima znatno uzdrmalo taj duopol i tamo su mladi patriotskog i socijalno osvešćenog usmerenja, mnogi po prvi put našli zajednički jezik. Artikulisanje i usaglašavanje programskih načela studentske liste, naročito onih koja se tiču određenja prema evrointegracijama, kojima se protivi većina građana Srbije i ogroman broj studenata, poput predloga referendumskog preispitivanja uslova koje EU nameće, kao i filtriranje politikanskih entrista među kandidatima od nesagledivog je značaja po život društvene pobune. Niti bi ko u Srbiji glasao za neizvesnost koju nude legalističke floskule, niti bi, u slučaju da studentska lista bude formirala vlast, Kurti, Hil i fon der Lajenova čekali ishod demokratske debate o bilo kojem pitanju u prelaznom periodu.
Vojislav Durmanović: Srbija, usamljena, ali blistava zvijezda
Kao i unutar svakog masovnog pokreta, i unutar studentskog pokreta u Srbiji koji čini jezgro građanske pobune deluje mnoštvo struja – liberalnije od njih ogrezle su u karnevalskom pumpanju i kesićevskom izrugivanju Vučiću akonto toga kako drži ženu pod ruku na samitu u Kini, reprodukujući time rijaliti šou od nacionalne politike koji je izrežirao sam režim. Međutim, one sindikalne i socijaldemokratske, poput Društvenog fronta koji okuplja radničke aktiviste i strukovna udruženja, metu postavljaju sasvim drugačije: prošle sedmice gotovo hiljadu ljudi marširalo je beogradskim ulicama protiv najavljenih privatizacija u javnom sektoru nadležnom za vitalne nacionalne resurse po modelu EPS-a, čiji su rudari pre četiri godine već bili pretili maršem na Beograd protiv naprednjačkih kompradora. Ne može se biti protiv eksploatacije litijuma u Jadru, a ćutati o jednako destruktivnom naličju nemačke zeleno-imperijalističke tranzicije nauštrb balkanske poluperiferije – satiranju srpskog energetskog suvereniteta u ime briselskih ekoloških standarda kao uvodu u beskrajna otpuštanja, zaduživanja i uvoz. Misli li se u ovoj iscrpljujućoj utakmici protiv SNS režima imalo pobeđivati u znaku crnogorskih litija, onda valja na umu imati jedno: zastupanje gandijevske strategije ne znači performativnost, pištaljke i šerpe, još manje sistemski konformizam, već baš suprotno – prednost u dostojanstvu i spremnost na odricanje zarad prokazivanja licemerja vladajućih.
