Piše: Vuk Bačanović
Srpski integralizam je zanimljiva ideja, naročito kada se predstavlja kao naknadno pronađeni lijek bez kojeg Srbi, izgleda, više ne bi znali da su Srbi. Sam pojam izvodi se iz latinskog integer, u značenju „čitav, netaknut, cjelovit“, odnosno integralis, „onaj koji pripada cjelini“. Međutim, već tu nastaje paradoks: ako je za očuvanje jednog starog i istorijski duboko ukorijenjenog identiteta neophodno uvesti potpuno novu ideološku etiketu, onda se postavlja pitanje šta je taj identitet uopšte održavalo prije nego što su njegovi savremeni tumači otkrili latinsku imenicu.
Još je problematičnija tvrdnja da je nedostatak integralizma doveo do toga da mnogi Srbi „prestanu biti Srbi“. To, naravno, ne znači da asimilatorske tendencije ne postoje. U Hrvatskoj su one istorijski bile snažne i nemilosrdne, institucionalno organizovane i oslonjene na državnu, školsku, crkvenu i kulturnu infrastrukturu; u Crnoj Gori su se ispoljile kroz višedecenijsku državnu politiku razdvajanja crnogorskog od srpskog identiteta i stvaranja posebnog jezičkog, crkvenog i istorijskog kanona; dok se u Bosni i Hercegovini, u znatno slabijem i protivrječnijem obliku u okviru dejtonskog protektorata, javljaju kroz pokušaje da se novo „bosanstvo“ ili „bošnjaštvo“ predstave kao jedini prirodan okvir lojalnosti i javnog života.
Ali djelotvornost i (ne)uspješnost takvih procesa svakako nikada nije proizlazio iz toga jesu li Srbi ili nisu imali dovoljno glasno deklamovan integralistički manifest. Identitet se ne čuva ponavljanjem formula zabrinutih intelektualaca na konferencijama i mitinzima za očuvanje srpstva, već postojanjem zajednice u kojoj taj identitet ima vidljiv društveni sadržaj, institucionalno uporište i razumnu perspektivu za one koji mu pripadaju.
Ako određena nacionalna „elita“ stanovništvu nudi ekonomsko propadanje, kulturnu provincijalizaciju, beznađe, partijsko zapošljavanje, urušavanje školstva i neprestano pretvaranje nacionalnog pitanja u sredstvo reprodukcije vlastitog parazitskog kriminalnog bitisanja, onda se ne može čuditi što se identitetski raspon zajednice vremenom sužava. Antropološki gledano, ljudska bića će se, što prividno što iskreno, lakše prilagođavati sredinama i institucijama koje im obezbjeđuju posao, obrazovanje, status, kulturni prestiž i izvjesniju budućnost, čak i kada te institucije podstiču njihovo postepeno preimenovanje ili odvajanje od ranijeg nasljeđa. Stoga glavni problem nije u tome što elita nije dovoljno puta izgovorila riječ „integralizam“, nego u tome što nije uspjela da širinu srpskog identiteta uskladi sa sopstvenim ekonomskim, kulturnim i institucionalnim učinkom. Kada se stvarni život zajednice urušava, nikakva deklarativna cjelovitost ili intelektualni ili mitingaški vapaj za integralizmom ne može nadoknaditi razvojne politike i društvene sigurnosti.
Vuk Bačanović: Draga djeco, ne palite oltar prije prijave na recepciji
Sve to, međutim, ne znači da se istorijski i identitetski procesi mogu objasniti vulgarnim materijalističkim determinizmom, kao da kultura samo pasivno odražava ekonomsku osnovu društva. Kako pokazuju studije kulturnog života tranzicijske periferizacije Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, proizvodnja kulturološkog smeća, istorijskih falsifikata, političkih mitova i provincijalnih simulakruma svakako odražava položaj dužnički zavisne i razvojno podređene periferije, čije su elite odustale od samostalne proizvodnje znanja, institucija i dugoročnih razvojnih politika. Ali taj odnos djeluje i u suprotnom smjeru. Kulturna degradacija proizvedena „odozgo“ razara sposobnost društva da razumije sopstveni položaj, da razlikuje stvarni interes od ideološke deluzije i da stvori obrazovane, stručne i odgovorne institucije. Takva kultura, stoga, nije puki simbolički ukras materijalne propasti nego jedan od mehanizama njenog neprestanog obnavljanja: ona nesposobnost pretvara u društveno prihvatljivu normu, poltronstvo u poželjan obrazac napredovanja, znanje u smetnju poretku, a nacionalni identitet svodi sa živog istorijskog, kulturnog i moralnog iskustva zajednice na siromašan kompenzacijski ritual, namijenjen da prikrije izostanak stvarnog ekonomskog razvoja, socijalne sigurnosti, institucionalne odgovornosti i autentičnog kulturnog stvaralaštva.
Drugim riječima, šta je uopšte taj „integralizam“ ako ga, kad god zatreba objasniti narodu, na beogradskim režimskim televizijama zastupaju Vojislav Šešelj, Dragoslav Bokan, Aleksandar Raković, Dejan Lučić i ostali dežurni spasioci srpstva, koji ga već decenijama spasavaju tako uspješno da ga poslije svake njihove integracije ostaje desetkovano? Oni najprije utvrde da smo pod opsadom, zatim da su izdajnici svuda, potom da nam treba više „integralizma“, pa u ime tog jedinstva svađaju najprije Srbe među sobom i, na kraju, svakog Srbina sa zdravim razumom.
Matematički rečeno, to je integral kod kojeg poslije svakog sabiranja zbir postaje manji, a politički rečeno, to je sabornost u kojoj se na sabor pozivaju samo oni koji su unaprijed potpisali da se sa svim slažu. Ako se neko usprotivi, odmah se utvrdi da se sam isključio iz cjeline, čime je cjelina ponovo spasena. Tako integralizam, primjenjivan dovoljno dugo, na kraju integriše sve Srbe u dvije skladne grupe: one koji su otišli i one izdajnike koji tek treba da spakuju kofere.
I zato bi se, parafrazirajući Njegoša, kojega naši integralisti najčešće prizivaju upravo onda kada ga najmanje razumiju, moglo reći:
Mi smo Srbi narod najnesrećni:
čim nas kogod stane integrisati,
integriše nas da bi nas dezintegrisao;
prosto njemu što nas na zbor zove,
al’ mu prosto ne bilo pred Bogom
što od zbora načini rasulo.
Kada najzad pročiste narod od komunista, monarhista, Crnogoraca, Bosanaca, seljaka, intelektualaca koji nisu dovoljno integrativni i svih ostalih sumnjivih Srba, od čitave cjeline ostanu ideolog Velike Srbije, sekretar Komisije za isključenje iz svesrpske cjeline i aktuelni predsjednik Srbije koji u sklopu redovnog vanrednog obraćanja čestita svima jer smo se napokon integrisali.
Prema tome, ako pojam „srpskog integralizma“ uopšte treba zadržati, onda on može imati smisla jedino kao integralizam policentričnog srpskog naroda. Umjesto praznoslovnog mitingaškog prizivanja jedinstva u svrhu nejedinstva, smisao policentričnog srpskog organizovanja bio bi u stvaranju gustih prekograničnih mreža saradnje koje povezuju ljude, znanje, kapital, kulturnu proizvodnju i profesionalne mogućnosti, tako da postojeće državne granice postepeno izgube značaj kao prepreke svakodnevnom životu zajednice.
Mora postojati prostor u kojem će ljudi iz Beograda, Sarajeva, Banjaluke, Mostara Podgorice, Nikšića, Trebinja, Novog Sada, Bijeljine, Prištine i dijaspore jedni drugima biti stvarni saradnici, poslovni partneri, učitelji, studenti, čitaoci i prijatelji, a ne tek statisti na povremenim svečanostima čija je glavna svrha lov na „izdajnike“, odnosno nedovoljno revnosne integraliste.
Tek kada se podigne takva nevidljiva, ali jedina zaista nosiva građa zajedničkog života, krov jedinstva imaće šta da pokrije i koga da sačuva od raznih nepogoda. Jer ono što se danas predstavlja kao integralizam nije ništa drugo do Potemkinovo selo sa dvije letve otpozadi da ga pridrže dok traje direktan prenos obraćanja „predsjednika svih Srba“ i njegovih vjernih sljedbenika koji će nastaviti da nas uvjeravaju da je nacionalni dom izgrađen, useljen i odbranjen. To što u njemu nema zidova, parketa, struje, vode, vrata, izolacije, a ni ni stanara neće se smatrati nedostatkom, nego dokazom izdajničkog mentaliteta onih koji su se usudili da to primjete.
