Piše: Vuk Bačanović
U Međugorju se pojavio čovjek sa dokazima. Doputovao je iz Poljske, na ogradi ostavio transparent sa imenima „vidjelaca“ i porukom da „ima dokaze“ da su dotični prevaranti. Sve potpuno uzalud.
Jer da bi dokazao da sa međugorskim „ukazanjima“ nešto, blago rečeno, nije u redu, nije morao putovati u Hercegovinu, vandalizovati kičasti kip, sirotinji paliti oltar a pogotovo na poljskom jeziku obavještavati zgroženi puk zapadnohercegovačkog kamenjara o rezultatima svoje istrage. Bilo je dovoljno da na svom profilu, na tečnom poljskom jeziku ako baš hoće, objavi navodne vidjelice govorile tokom posljednjih četrdeset pet godina i sačeka da materijal sam obavi posao – doduše uz pomirenje sa gorkom realnošću da nema posla sa ljudima željnim istine, već ili sa onima koji su cijelu prevaru osmislili i kojima je sve jasno i koji eksploatišu one koji ne žele da im bude jasno.
Još 1982. godine navodna Gospa saopštava je da je to njeno posljednje ukazanje na zemlji. Bila je to veličanstvena, konačna i istorijska objava, naročito po tome što nije bila ni konačna ni posljednja. Prošla je 1982, zatim 1983, rat, raspad Jugoslavije, kriminalna privatizacija, uvođenje interneta, pametnih telefona, elektronskog bankarstva i vještačke inteligencije, a „posljednje ukazanje“ nikada nije bilo neposljednije.
Nije dosta dokaza?
Do sada je, eto, sve bilo sasvim u redu sa prikazom koja najavljuje da će svakog četvrtka izdavati posebni nebeski bilten, obećava nezaboravan Božić pod uslovom da se uredno prate njene poruke, ljuti se što pretplatnici nisu dovoljno pažljivi, prijeti da će obustaviti objavljivanje pa već dvije sedmice kasnije saopštava da će poruke nastaviti „kao nikada u istoriji od početka svijeta“, upozorava da će nekakav „obećani znak“ stići kada već bude prekasno, a onda objašnjava da taj isti znak zapravo nije ni potreban.
Potom poput ćudljive tetke zabranjuje rad tokom svoje trodnevne rođendanske proslave, govori o „svome planu spasenja čovječanstva“ i „svojim projektima“ kao da Nebesko carstvo povlači sredstva iz pretpristupnih fondova, uvodi potpuno novu teologiju proglašavajući Hrista „jednim i trojedinim“, preporučuje odricanje od televizije, ali istovremeno razvija komunikacijsku mrežu pred kojom bi pozavidjela i korporativna kablovska centrala, da bi konačno objavila da se preorijentisala u hotelijerstvo.
„Pitala sam sinoć Gospu za vas i rekla je da možete polako početi graditi“, jedna je od poruka „vidjelice“ Vicke investitorima nakon čega se planira objekat sa stotinjak kreveta, kapelom i prihvatilištem. Jer se očigledno pokazalo da se vječno spasenje, u okvirima zapadnohercegovačke teologije možda i može prepustiti Hristu, ali popunjenost dvokrevetnih soba van sezone zahtijeva neposredni nadzor njegove majke.
Uz to, „Gospine poruke“ koje „dobijamo“ od 1982. su takvog misaonog kvaliteta da bi ih mogao objavljivati i izrazito pobožan frižider.
Frižider bi se svakog dvadeset petog u mjesecu otvorio i rekao:
„Draga djeco, ne držite vrata dugo otvorena.“
Ljudi bi pali na koljena.
„Draga djeco, sir se nalazi na gornjoj polici.“
Vuk Bačanović: Sarajevo, ili kako su se civilizacije susrele, a čovjek nije došao
Ljudima bi navirale pobožne suze.
„Draga djeco, približite se svjetlosti.“
Serviser bi promijenio sijalicu.
„Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.“
Bio bi osnovan radio, časopis i Međunarodni centar prijatelja svetog rashladnog uređaja.
Iz svega što je dospjelo u medije, Bartolomej Krakoviak djeluje kao čovjek kojem je život veoma rano objasnio da patnja nije kompleksna sholastička zavrzlama: zlostavljano dijete, potom alkohol i droga, smrt vlastitog djeteta, pa najzad utjeha pronađena u vjeri, toliko autentična da je o njegovoj sudbini u Poljskoj snimljen i film. Kada je zatim – nakon što je od Poljske do Međugorja hodočastio pješice – shvatio da su ono što je držao svetinjom decenijama pretvarali u unosan vašar isti oni koji tvrde da im se Bogorodica javlja redovnije od dnevnika na državnoj televiziji – s tom razlikom što se u dnevniku ponekad i ne laže – nešto se u njemu, očigledno, slomilo. Jurodiv ili ne, u njegovoj ludosti ipak vidim iskonsku ljudsku nesreću i očaj, a ne namazanost, licemjerje i hladnu pokvarenost fratarskih trgovaca čudima i profesionalnih „vidjelica“.
Zato je na vlastitu štetu i muku, postao svojevrsni simbol svih razočaranih hrišćana, rimokatolika, pravoslavaca i protestanata, jer svaka od naših crkvenih kuća ima svoje „vidjelice“ i kojekakve lažne duhovnike raznih gabarita, zle starješine koji su Jevanđelje sklonili u podrum da bi u crkvenoj porti otvorili prodavnicu šarenih laža i političkog otrova u malim i velikim bočicama. Bartolomejev postupak nije razuman i mnoge je nehotice povrijedio, ali je, jevanđeoski gledano, sasvim iskreno poludjeti od užasa i nepravde i tako nauditi prevashodno sebi, a nešto sasvim drugo decenijama ostati savršeno priseban, bezočno lagati da ti se ukazuje Bogorodica i od mizerije koje je sirotinja odvajala od lijeka, hljeba i dječje obuće da bi vidjela „gospu“ graditi vile, apartmane, hotele, teniske terene…
Upravo zbog toga Gospodnja poruka iz Knjige proroka Jeremije koju je nam je Bartolomej ostavio u Međugorju zvuči gotovo kao strašan i opominjući sažetak cijele ove priče: „Tako ću na njih izliti zloću njihovu.“
Drži se brate Bartolomej toplih i dobrih očiju, Hristos je među nama – jest i biće.
