Piše: Vojislav Durmanović
Proteklog dvadeset drugog februara prošlo je dva veka od rođenja gotovo mitskog borca za nacionalna prava Srba i drugih Slovena pod crno-žutom imperijom, Svetozara Miletića, koji nije bio puki branilac ,,pravica” u srpsko-pravoslavnoj narodnosnoj (etničkoj) niši austrougarskog prepotopskog dinastičkog poretka pod faraonskom palicom Franje Josifa, gde je demokratska prava uživala jedva petina najbogatijih muškaraca, već lider revolucionarnih vidika, za koje će 1912. i đak Luka Jukić zapucati uz pokliče: ,,Abcug Cuvaj!” Novosadski vrt slobode koji je Miletić onda, u doba Linkolna i Garibaldija kao gradonačelnik bio okopavao mimo feudalno-birokratskog apsolutizma mađarskih banova, namučio je njihove pandure više nego sve slovačke provincije zajedno: tuda su prolazili međunarodni dobrovoljci u pomoć hercegovačkim revolucionarima, u vreme saborništva Jeftanovića i Firdusa protiv austrougarskih pritisaka tu su štampani rani pamfleti bosanskog pokreta za versko-prosvetnu samoupravu, J. J. Zmaj opevao komunarske jurišnike na nebo, a poslednje dane u Novom Sadu sa Jasne Poljane planirao je da provede i Lav Tolstoj.
Za socijaliste Vasu Pelagića, Dimitrija Cenića, Peru Todorovića i Svetozara Markovića, Novi Sad u kojem je izlazila Miletićeva ,,Zastava”, glasilo ustavno-liberalne Srpske narodne slobodoumne stranke koje je odbijalo kompromise između borbe protiv vazalstva i domaće tiranije, bio je Meka spram policijske cenzure Blaznavca i obrenovićkog dvora, gde ih je ovaj pozdravljao rečima: ,,Kad sve strune popucaju, svi ćemo mi u socijaliste.” U više navrata opozicioni poslanik ugarskog i hrvatskog, potom srpskih crkveno-narodnih sabora, prvačio je u dogovoru sa Mađarima pročišćenom od kabinetskih kombinacija i dvorske smutnje prirođenih oktroisanim aranžmanima, poput Beču potčinjenog vojvodstva koje je 1861. gorljivo razobličio u članku ,,Na Tucidan”, na osnovu demokratsko-federalističkih teza. Sve ovo eskaliralo je i u napetosti između srpskog tribuna i skoro pa habzburškog Fanara, Karlovačke mitropolije – znanog bastiona krajišničkog mentaliteta utemeljenog na uživanju imperijalnih privilegija, a nakon Deakove nagodbe glavni front njegovih napora usmeren je ka otporu velikomađarskoj megalomaniji i hegemoniji. Bio je to okršaj koji će otresitog, ali principijelnog buntovnika protiv svih poluga habzburškog poretka stajati duševnog zdravlja, posledično i glave: dok besni ustanak u BiH, drugi put za života 1876. na montiranom procesu presuđena mu je petogodišnja robija, sa koje se vratio slomljen i ,,osamljen”, od 1892. sve više se povlačeći u sebe dok 1901. nije preminuo.
Dvesta godina od rođenja Miletića, balkanske zemlje koje čine srpsku istorijsku otadžbinu (Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora), svaka podjarmljena svojom neokolonijalnom oligarhijom čvrste ruke prema svom narodu, a lake prema stranim ucenama i disciplinovanju, srozane su na nivo zavisnosti i podređenosti od pre sto pedeset godina. U Srbiji su demokratija i briselski prosvećeni apsolutizam odavno razdvojili puteve. Dok naprednjački tigrovi od papira, koji ni metar puta ne mogu da izgrade bez Lafarža i Tekson Ojla, vizantijsko plavom sa beogradskih autobusa lakiraju zadnju rundu totalne predaje severa Kosmeta, na kojem su stvaranjem mafijaškog Eldorada prethodno razorili sav kapacitet za otpor, takozvana liberalna opozicija ludo se zabavlja šarliebdoovskim izrugivanjima etiketiranim litijašima i ogovaranjem organskog studentskog pokreta. Na mandatnoj teritoriji preko Drine, gde su NATO bezbednosne garancije i EU integracije kao jedini model razvoja praktično ozakonjene dogme koje niko ne propituje, SNSD-ova koterija flertuje sa Trampovom administracijom, čije retoričke mrvice razumevanja za srpske interese vrede otprilike koliko i Reganov ukaz da deseti travanj postane nacionalni dan hrvatske ustaške emigracije, donesen dok je bio guverner Kalifornije šezdesetih. Stari Miletić bi plakao.
Srpska politička zajednica morala bi se domišljatošću i maštovitošću odupreti epistemološkom nasilju koje joj pričinjavaju sve ove sintetičke neokolonijalne postavke neoliberalnog ili neokonzervativnog poslušništva i poltronstva: ona o operetno dizajniranom, diznilendskom ,,srpskom svetu”, baš kao i prevaspitavačko, kulturtregersko jednoumlje zarad ulaznice u klub civilizovanih pokoravanjem ,,evropskim standardima”, shodnije svetu tik nakon pada Berlinskog zida, nego posle Majdana, Gaze i Epstina. Takva srpska politika nužno bi vodila oživljavanju Miletićevog nacionalno-liberalnog nasleđa, onako kako su i latioamerički levičarski pokreti izdigli barjak bolivarskog liberalizma u antikolonijalnom ključu: upravo to bio bi istiniti, univerzalni jezik građanske zrelosti mimo plemenske komande i tutorske dominacije osvajačkih blokova koja diktira šta je to ,,realnost”, dakle srpska pozicija do sada programski razmatrana i na stranicama ovog magazina.
To bi danas značilo preosmišljavanje odbrane ravnopravnosti Srba sa koloseka viktimizacije, impulsivne homogenizacije oko beogradske ,,matice” kao manjina u sopstvenoj zemlji i separatističkog rasparčavanja u još beznačajnije tvorevine, ka višeimenom, policentričnom preporodu iskonskih demokratskih i egalitarnih državotvornih tradicija, u svim zemljama gde im antisrpska agenda, poput, slikovitosti radi, neoaustroslavističkog, neodukljanskog, probanderističkog autonomaštva NATO lobista u samoj Vojvodini, pokušava osporiti autohtonost. Baš to kao da je osećao i Crnjanski, kada se po prisajedinjenju 1919. imenom ,,Svete Vojvodine” zavetovao: „Pa da nas sve zatru i sahrane, poslednji još pitaće ih: gde je srpska Vojvodina?” – ili Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Svetog Save i Gazi Husrev-bega đedovina. Zaista, Miletić bi se silno radovao kad bi to sa novosadskog trga video.
