Piše: Hristos Janaras[1]
Prevod: Sveštenik Nikola Gačević
Šta podrazumijevamo kada kažemo „ljudska prava“?
Pridjev „ljudska“ pripisuje nešto svim ljudima uopšte. „Prava“ pripadaju svakom čovjeku pojedinačno, bezuslovno i bez izuzetka. Svako pojedinačno postojanje, ukoliko je ljudsko, predstavlja nosioca prava.
Riječ „pravo“ odnosi se na zahjtev, odnosno potraživanje pojedinca, koje postaje ostvarivo zahvaljujući pravnom kodeksu prihvaćenom od svih (i, samim tim, obavezujućem za sve). Pravni kodeks, odnosno „društveni ugovor“, obezbjeđuje da pravo bude zakonito, to jest individualno potraživanje sa opštim obavezujućim i prinudnim dejstvom.
Pravno obezbjeđenje individualnih prava (putem pravnih kodeksa) predstavlja jedno od temeljnih obilježja Moderne epohe. Njeno teorijsko utemeljenje vodi porijeklo iz filozofije Prosvetiteljstva (kraj XVIII vijeka). Pojam prava poznat je na Zapadu još od Srednjeg vijeka, mada nije sasvim jasno kada je tačno prvi put upotrijebljen. Ipak, u srednjovjekovnom periodu prava su se odnosila na određena lica ili na pojedine društvene slojeve. Radikalni preokret koji je donosi Moderna epoha sastoji se u tome što su prava postala „ljudska“, odnosno opšta i zajednička svim ljudima, bez ikakve diskriminacije.
Zaštita ljudskih prava postala je simbol savremene (moderne) zapadne civilizacije. Zajedno sa prihvatanjem tehnološkog napretka, preuzimanje pravne obaveze (putem međunarodnih ugovora) radi zaštite individualnih prava danas se smatra dokazom da je jedno društvo civilizovano. Naravno, države koje su potpisale te međunarodne ugovore i ugradile ih u svoj pravni sistem nisu uvijek dosledne u ispunjavanju obaveza na koje su se obavezale. Štaviše, ljudska prava se još manje poštuju u oblasti međunarodnih odnosa i strateških planova, naročito od strane Velikih sila.
To znači da zaštita ljudskih prava ostaje, u suštini, jedno moralno pitanje. A moral uvijek i neposredno povlači za sobom suštinsko pitanje: ko i sa kakvim autoritetom određuje šta je moralno, i ko obavezuje ljude da se povinuju pravilima morala? Da li je to Bog i Njegovi zakoni, onako kako ih formulišu verske ustanove? Sa takvim shvatanjem evropski Zapad je, u tzv. Srednjem vijeku, proživio jedno veoma negativno istorijsko iskustvo. Religijska etika povezala se, u ljudskoj svijesti, sa pojavama društvene nepravde, mučenjima, samovoljom, zastrašujućim kaznama i ideološkim terorom.
Iskustvo Srednjeg vijeka navelo je Modernu epohu na polemičko i odlučno odbacivanje svakog metafizičkog utemeljenja Etike i Prava. Odbacivanje metafizike podstaklo je bezuslovno prihvatanje Prirode (prirodnih nauka). Osnovna ideja bila je da normativna načela i pravni propisi ne treba da se izvode iz pretpostavljenog „Božanskog zakona“, kojim su vjerske ustanove proizvoljno upravljale, već iz logike prirodnih zakona, koja je bila objektivna i podložna provjeri.
Čovjek je po prirodi razumno biće; razum je prirodno svojstvo svakog pojedinca. Shodno tome, moguće je iz logičkog određenja opšteg dobra i zajedničkog interesa izvesti normativna moralna načela. Podrazumijeva se da bi se, ukoliko bi se svako lice — dobrovoljno — obavezalo na zajedničku (prirodnu) logiku, ono odgovorno prihvatilo i uslove „društvenog ugovora“.
Susret velikana Pravoslavne Teologije: Mitroplit Amfilohije Radović i Hristo Janaras
Na taj način pojam „prirodnog prava“ prožimao je čitavu Modernu epohu izuzetnom dinamikom u svim oblastima društvenog života. Zajedno s njim pojavila se i ideja „prirodnog“ prava svakog „fizičkog“ lica (pojedinca), prije svake društvene, klasne, ekonomske ili druge diferencijacije. Religija je strogo razdvojena od društvene organizacije i time pretvorena u ličnu stvar pojedinca; razdvajanje „svetog“ i „svetovnog“ (Crkve i Države) danas se smatra institucionalnim sine qua non zapadnih društava. Ipak, već krajem XVIII vijeka, u atmosferi oduševljenog prihvatanja prirode s jedne strane i odbacivanja metafizike s druge, Markiz de Sad (Marquis de Sade) je predvidio da logika prirode nije uvijek dobra i da je, naprotiv, zločin urođen samoj biološkoj strukturi čovjeka. Strahota nečovječnog postupanja i potpuno urušavanje svakog pojma individualnih prava dostigli su svoj vrhunac tokom XX vijeka. Čak i danas, kada se svjetska hegemonija Zapada pozdravlja kao trijumf zaštite ljudskih prava, prakse genocida, etničkih čišćenja, pokolja nevinih ljudi, mučenja, policijske represije i cenzure, pa čak i ropstva, nalaze se na dnevnom redu međunarodne scene. Dovoljno je sjetiti se tragedije Palestinaca, Kurda, Srba ili sjevernog dijela Kipra, da bismo shvatili kako Zapad najčešće sam odlučuje koji narodi imaju ljudska prava, a kojim narodima se ona, po samoj definiciji, uskraćuju.
Postoji jedno ključno pitanje koje stručnjaci za ljudska prava najčešće ostavljaju bez odgovora: kako i zašto je Stara Grčka, koja je u svetskoj istoriji osmislila politiku kao „umjetnost“ i kao „nauku“, kao i tako uzvišeno dostignuće demokratije, u potpunosti ignorisala ideju „ljudskih prava“? Isto pitanje moglo bi se postaviti i u vezi sa Rimskim Pravom, koje je presudno uticalo na sve nove kodifikacije prava u Evropi, a koje je takođe zanemarivalo pojam „ljudskih prava“. Da li, dakle, treba da zaključimo da je Klasična antika, kojom se Evropa toliko ponosi, bila ravnodušna prema zaštiti ljudskog života, časti i dostojanstva?
Pokušaću da dam jedan kratak odgovor u vezi sa Starom Grčkom, jer je on neposredno povezan sa osnovnom temom moga izlaganja.
Radikalna novina koju je Stara Grčka unijela u istoriju čovječanstva sastojala se u tome što je prostu zajedničku egzistenciju (suživot) preobrazila u dostignuće polisa (grad-država), što je nužnu (iz utilitarnih razloga) kolektivnost preobrazila u „vježbanje istine“. Polis predstavlja ukupnost odnosa zajedništva koji nastaju onda kada su cilj i osovina kolektivnog života metafizički, a ne utilitarni. Taj cilj jeste podražavanje „istinski postojećeg“, načina „istinitog života“, načina netruležnosti i besmrtnosti. To je ujedno i način „zajedničkog“ — opšteg (to jest, univerzalnog) — logosa, načina postojanja, logosa harmonije i poretka, koji čini da Vasiona (čitava tvorevina, sve što postoji) bude kosmos, tj. ukras i sklad.
Podražavanje zajednice „po istini“ zasnovanih odnosa jeste umjetnost i nauka politike koja kolektivitet preobražava u polis-πόλις[2]. To ne može biti individualni napor usmjeren ka privatnom cilju; po samoj svojoj prirodi ono je društveni događaj, „zajednički podvig“. Ljudi koji učestvuju u tom podvigu jesu građani: oni dijele najvišu čast da kroz svoj život i međusobne odnose ostvaruju istinu, način postojanja „istinski postojećeg“.
Ukradene neprocjenjive ikone vraćene Albanskoj Pravoslavnoj crkvi
U Modernoj epohi „individualna prava“ štite pojedinca od proizvoljne primjene Moći. Međutim, u Staroj Grčkoj Moć se poistovjećivala sa cjelokupnim korpusom građana (demosom/δήμος) — „država“ (κράτος = moć) pripadala je demosu[3] (demokratija-δημοκρατία). Svaki građanin „učestvuje u sudu i vlasti“: od trenutka kada je neko građanin, on je po samoj svojoj prirodi sposoban za bilo koju političku dužnost[4]. Upravo zato su se nosioci različitih javnih funkcija birali žrebom, a ne izborima.
Pošto je svako političko služenje sveto (jer služi istini), zato je i tijelo građanina takođe sveto. U Staroj Grčkoj bila je nezamisliva bilo kakva kazna koja bi nanijela tjelesnu povredu građaninu (bičevanje, šamaranje i slično); bilo je nezamislivo da se povrijedi tijelo jednog građanina. Takođe je bilo nezamislivo da postoji dželat. Sokrat, koji je smrt pretpostavio progonstvu, sam je ispio kukutu — nije postojao dželat koji bi ga pogubio.
Shodno tome, možemo razumjeti da je u starogrčkom svijetu zaštita „individualnih prava“ bila potpuno suvišna — sama ta ideja bila je nespojiva sa grčkim shvatanjem politike. Čast da neko bude građanin pružala je daleko više privilegija od onih koje tradicionalno obezbjeđuju zaštićena individualna prava putem građanskog zakonika i ustava.
Starogrčki kulturni obrazac pomaže nam da razumijemo stav Pravoslaven Crkve prema pitanju „ljudskih prava“. Nije slučajno što su prve apostolske (od strane Hristovih Apostola osnovane) hrišćanske zajednice, nastojeći da formulišu i projave svoj identitet i svoju suštinsku različitost u odnosu na svaku drugu „religiju“, pozajmile iz starogrčkog političkog iskustva pojam „eklisija“ -εκκλησία[5].
Slično starogrčkoj „eklisiji demosa“, u kojoj se grčki građani nisu prvenstveno sabirali da bi raspravljali, rasuđivali i donosili odluke, već prije svega da bi dali postojanje, ustanovili i projavili polis (način „istinitog života“), na isti način ni hrišćani nisu se prvenstveno sabirali radi molitve, bogosluženja i poučavanja, nego da bi, u evharistijskoj trpezi[6], dali postojanje (ipostas), ustanovili i projavili način života „po istini“, netruležnost i besmrtnost: ne više podražavanje svetovnog „logosa“(načina postojanja), nego Trojične Zajednice Ličnosti — zajednice koja sačinjava istinsko postojanje i život, jer „Bog je ljubav“ (Jevanđelje, Prva Poslanica Apostola Jovana 4,16). Učesnici ovog crkvenog događaja — pa čak i razbojnici, carinici, bludnice i grešnici — nemaju potrebu da uspostavljaju individualna prava. Biti učesnik i član Tijela Crkve znači postojiš da bi volio i da bi bio voljen; stoga znači postojiš izvan svakog očekivanja samozaštite kroz jedno zakonodavstv „obavezujuće za sve“. Eklisia (εκκλησία-crkva) u Staroj Grčkoj je sabranje na jednom mjestu građana radi istine, odgovornosti i zajedničke odluke. Eklisija je srce polisa — mjesto gdje zajednica postaje stvarnost. Nije bilo publike, manipulisane glasačke mase ni pasivnih posmatrača, već živa zajednica aktivnih ličnosti i zajedničke odgovornosti.
Ovaj istorijski preobražaj starogrčkog političkog događaja u evharistijsko Tijelo Hrišćanske Crkve ima dvije osnovne posledice:
Prva posledica: grčki politički model predstavljao je istorijsko „tijelo“ koje je ostvarilo i projavilo suštinsku razliku između Crkve i religije. Crkva je događaj i način zajednice među ličnostima — način-put ljubavi, to jest slobode postojanja od prirode, slobode od prirodnih ograničenja vremena, propadljivosti i smrti. Nasuprot tome, religija je individualni fenomen, podložan prirodnoj potrebi svakog čovjeka da obožava i umiruje nepoznato i transcendentno; ona je individualna težnja ka individualnoj vjeri, individualnim vrlinama, individualnoj opravdanosti i individualnom spasenju.
U prvom slučaju (onom Crkve) individualni identitet se ostvaruje i otkriva kroz samoprevazilaženje i samoprinošenje. To je identitet onoga što nazivamo ličnost, odnosno postojanje sa djelatnom, stvaralačkom različitošću, koja je plod odnosa zajednice, ljubavi i slobode od ega. U drugom slučaju (prirodne religioznosti i religiozovanih oblika hrišćanstva, kako na Zapadu tako i na Istoku), pojedinac traži samoopravdanje i individualno spasenje, obezbeđenje svoje egocentrične metafizičke zaštite putem vrlina, dobrih djela i slično.
Shodno tome, osnovano je stanovište da je u evropskoj istoriji religijski individualizam prethodio egocentrizmu religiozovanog hrišćanstva (od vremena Karla Velikog pa nadalje) i da je postao matrica apsolutnog primata individualnih prava u Modernoj epohi. Kada je, najzad, tiranija metafizike potisnuta na marginu, cilj individualnog metafizičkog spasenja zamenjen je ciljem jedne sekularizovane (pravne) zaštite. Tako je nastalo političko ustrojstvo takozvane „predstavničke demokratije“, koje se nalazi na suprotnom polu u odnosu na starogrčku demokratiju — na isti način na koji se religiozovano, individualističko hrišćanstvo nalazi na suprotnom polu u odnosu na Pravoslavnu Crkvu.
Druga posledica preobražaja starogrčkog političkog događaja u evharistijsko Tijelo Hrišćanske Crkve jeste očuvanje i otkrivanje razlike između metafizike i ideologije. Različiti oblici „teokratije“ nemaju nikakve suštinske veze ni sa starogrčkom politikom kao „vježbanje istine“, niti sa crkvenim ostvarenjem ikone Trojične Zajednice. Teokratija označava upotrebu metafizike (kao vrhovnog autoriteta) radi nametanja normativnih načela ponašanja ili radi nasilnog vladanja nad zajednicom (na primjer, džihad u islamskoj tradiciji ili natpis „In God We Trust“ na svakom dolaru). Međutim, svaka upotreba metafizike u svetovne svrhe preobražava metafiziku u ideologiju, u psihološku prividnost i obmanu.
Međutim, u slučajevima starogrčke demokratije i Pravoslavne Crkve, društveni događaj ne može biti podređen ideološkim pravilima ili ciljevima, jer njegovo dinamičko ostvarivanje predstavlja cilj sam po sebi. Odnosi koji ostvaruju zajedničko učešće (zajednicu) u životu jesu, u oba slučaja, jedinstveni cilj kolektiviteta, budući da sačinjavaju način „istinski postojećeg“ (čak i onda kada se taj način odnosi na dva različita modela postojanja).
Metafizika postaje plijen ideologije (vodeći ka pojavama kao što su „teokratija“, „vlast po milosti Božjoj“, papocezarizam, cezaropapizam ili fundamentalizam) onda kada joj se oduzme njen ontološki sadržaj, odnosno kada se liši pitanja o biću, o uzroku i cilju postojanja. Metafizika bez ontologije služi individualnoj psihologiji — daje prednost ličnim osjećanjima, emocionalnim „izvjesnostima“ i „uvjerenjima“ koja štite ego. A te „izvjesnosti“ i „uvjerenja“ metafizika, zauzvrat, pozajmljuje od ideologija.
Poznati profesor Samuel Huntington, u svojoj čuvenoj knjizi „Sukob civilizacija“, (djelu ispunjenom upadljivim netačnostima i monumentalnim proizvoljnim interpretacijama), optužuje savremena društva koja su kulturno oblikovana pravoslavnom tradicijom da nisu u stanju da usvoje načela zaštite individualnih prava. Prema autorovom gledištu, teškoće tih društava da se prilagode zahtjevima zapadnih ideologema, kao što su „pluralizam“ ili zahtjev za „tolerancijom prema različitosti“, predstavljaju posledice upravo te navodne nesposobnosti.
Zaista, pravoslavna crkvena tradicija ne poznaje pojam kolektiviteta kao societas, kao „udruženja radi zajedničkog interesa“. Ona ne poznaje kolektivitet kao puki zbir bezličnih pojedinaca, ne poznaje ljudsku sa-egzistenciju kao prostu koegzistenciju zasnovanu na racionalističkom ugovoru, niti ideal „društava“ međusobno nepovezanih pojedinaca. Ukratko smo se osvrnuli na shvatanje društvenog i političkog događaja koje usvaja pravoslavna crkvena tradicija, kao i na neograničenu vrijednost ljudske ličnosti koju to shvatanje podrazumijeva.
Ipak, i u pravoslavnoj bogoslovskoj i crkvenoj literaturi postoji razumijevanje i poštovanje načela zaštite individualnih prava, koje je uvela zapadna Moderna epoha. Ono što je veće i suštinskije — zajednica ličnosti, otkrivenje jedinstvenosti ličnosti, različitost i sloboda kroz odnose zajednice — ne poništava niti ukida ono što je manje, ali neophodno: pravnu, institucionalnu i jednoobraznu zaštitu svakog pojedinca od samovolje Moći. Mi, pravoslavni narodi, priznajemo da istorijsko iskustvo razdoblja kao što je zapadni Srednji vijek pokazuje da je zaštita individualnih prava jedno od najvećih i najdragocenijih dostignuća čovječanstva.
Ipak, došli bismo u sukob sa istorijskim pamćenjem i kritičkim mišljenjem kada, istovremeno, ne bismo priznali da je, u poređenju sa starogrčkim polisom ili vizantijskom (i postvizantijskom) zajednicom, utvrđivanje ljudskih prava jedno pre-političko dostignuće. To je nesporno dostignuće, ali dostignuće koje još uvijek nije doseglo — a možda nije ni razumjelo — prvobitni i temeljni smisao politike: politike kao zajedničkog podviga „istinitog života“, politike koja se okreće oko ontološke ose (a ne oko samoreferentnih ciljeva[7]).
Pojam „individualnih prava“ nije jednostavan proizvod filozofije Prosvetiteljstva, niti je tek jedan — mada karakterističan — element kulture Moderne epohe. U savremenoj istorijskoj stvarnosti, individualna prava predstavljaju primarnu „sirovinu“ za ostvarivanje modernog „paradigmatskog“ modela, odnosno savremenog načina života. U načinu funkcionisanja politike i ekonomije, u „društvenim borbama“, kao i u ličnim egzistencijalnim pitanjima (poput eutanazije), pojam „individualnih prava“ podrazumeva se kao neupitni kriterijum svakog postupka, planiranja ili logičke valjanosti.
Država zvanično priznaje crkvena imena sveštenih lica i monaha
Paralelno s tim, obimna međunarodna literatura ukazuje i podrobno analizira nespornu krizu modernog kulturnog „paradigmatskog“ modela. Istraživači uopšteno prepoznaju „istorijski kraj“ mnogih temeljnih sastavnica Moderne epohe: kraj ideologija, kraj parlamentarizma, kraj racionalizma i slično. I to nije puka radna hipoteza. Svaki građanin takozvanih „razvijenih društava“ ima neposredno, svakodnevno iskustvo ubrzanog propadanja i otuđenja osnovnih sastavnih elemenata Moderne epohe:
Komercijalizacija politike, njeno potčinjavanje reklami i ispiranju mozga masa, doslovno su ukinule „predstavnički“ parlamentarni sistem. Političari više ne zastupaju građane i njihove interese, već one koji su finansirali njihove predizborne kampanje i interese tih finansijera. Na međunarodnom planu, isprepletenost ekonomskih i političkih interesa vodi ka društvenoj korupciji, koja se dramatično uvećava usled amoralizma medija i njihovog funkcionisanja po mjerilima „mode“ i „čitanosti“. Trgovina oružjem održava ratove i sukobe, dok trgovina narkoticima razara omladinu. Vjera u racionalnost „društvenog ugovora“ odavno se urušava; danas preovlađuje isključivo logika sukoba interesa.
Simptomi takvih razmjera nikada nisu proizvod puke moralne dekadencije; oni su jasni pokazatelji kraja jednog civilizacijskog „modela“. Taj „model“ Moderne epohe utemeljen je na egocentrizmu „ljudskih prava“. Jedna sociocentrična verzija, zasnovana na zaštiti egzistencijalne istine i autentičnosti čovjeka, možda već u sebi nosi začetke novog civilizacijskog „modela“.
*Sve napomene date u podnožju teksta pripadaju prevodiocu.
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
[1] Hristos Janaras (1935-2025), bio je jedan od najznačajnijih savremenih grčkih filosofa i teologa, sa presudnim doprinosom dijalogu između Pravoslavlja, filosofije i savremene kulture. Doktorirao je teologiju u Atini. Posle studija filosofije u Parizu odbranio je doktorsku disertaciju u Bonu. Predavao je Filosofiju, Ontologiju i Političku Teoriju na državnom Univerzitetu Pantio u Atini. Djelo Hrista Janarasa je tema mnogih naučnih radova na najznačajnijim svjetskim univerzitetima. Pisac je desetine knjiga od kojih izdvajamo naslove najznačajnijih: Ličnost i eros (Το πρόσωπο και ο έρως) Sloboda etosa (Η ελευθερία του ήθους) Pravoslavlje i Zapad (Ορθοδοξία και Δύση) Propast kao izazov (Η παρακμή ως πρόκληση), Metafizika tela (Μεταφυσική του σώματος). Bio je dugogodišnji saradnik najuglednijeg dnevnog časopisa Katimerini sa svojom kolumnom u nedeljnom broju. Neke od njegovih knjiga prevedene su na srpski jezik u izdanju izdavačke kuće Beseda iz Novog Sada.
[2] Polis -πόλις (grad- država) koju je karaktrisao zajednički život slobodnih građana radi istine, pravde i zajedničkog dobra. U takvoj zajednici se ostvarivao i čovjek i društvo.
[3] Demos- δήμος (opština) je zajednica slobodnih građana koji zajedno nose vlast.
[4] Svaki građanin je imao pravo da preuzme političku dužnost jer se podrazumijevalo da će raditi samo na dobrobit svih. Prema tome korupcija je bila nešto nezamislivo.
[5] Eklisia-εκκλησία-crkva u Staroj Grčkoj je sabranje na jednom mjestu građana radi istine, odgovornosti, i zajedničke odluke. Eklisija je srce polisa (grada države)- mjesto gdje zajednica postaje stvarnost. Nije bilo publike, manipulisane glasačke mase ni pasivnih posmatrača, već živa zajednica aktivnih ličnosti i zajedničke odgovornosti.
[6] Evharistijska trpeza je Sveta Liturgija, sabranje zajednice na jednom mjestu radi zajedničkog učestvovanja u slavoslovlju, blagodarnosti, molitvi Bogu i Svetom Pričešću.
[7] Samoreferentni ciljevi su ciljevi koji postoje radi sebe, a ne radi istine, dobra ili čovjeka. U ovom kontekstu to je politika koja više nema uporište u pitanju istine, sveopšteg dobra i smisla postojanja, nego se bavi sama sobom, dakle, procedurama, formom, moći i održanjem sebe na vlasti.
