Piše: Vojin Grubač
Od više milijardi dolara imovinskih potraživanja i sporova o ratnim zločinima, preko ustaških i antisemitskih ispada, do Plenkovićeve intervencije u Briselu – odnosi Hrvatske prema Crnoj Gori otvaraju pitanje vrištećeg licemjerja i dvostrukih standarda koji se pojavljuju kao prepreka na evropskom putu naše zemlje.
Bezočno i čudovišno ucjenjivanje Crne Gore od strane njenog susjeda stvara ovdašnjoj javnosti sliku da su se na kapiji EU ispriječio razgoropađeni hrvatski razbojnik. I to je tačno!
Hrvatskoj nije problem Crna Gora već bujanje neonacizma
Nije Crna Gora glavni problem Hrvatske, već otvoreni neonacizam koji buja u njenom dvorištu. Naime, vidjeli smo prije neki dan da su se u Hrvatskoj nastavili ispadi sa ustaškom i antisemitskom simbolikom.
Portal „Indeks“ objavio je 15. oktobra snimak Torcidinog skandiranja prilikom gostovanja holandskog Ajaksa u Splitu: „Visoke peći, potpaljujem ja, dva reda koksa, tri Židova. Židov se dere aaaa“.
To je otvoreno veličanje nacističkih logora smrti s prizivanjem da se isto ponovi, što se vidjelo i po ostalim pokličima: „Gazi, gazi, gazi Židove“, „Aušvic, Aušvic“, „Ustaj, Adolfe“ i „Ajmo, ajmo ustaše“. Čudovišno, zar ne!?
Ipak, ovo se nije desilo slučajno jer masovne neoustaške koncerte Marka Perkovića Tompsona godinama prate divljanja uz ustaški pozdrav „Za dom spremni“, a njegovi nastupi ranije su zabranjivani ili otkazivani u pojedinim evropskim državama.
Ovako uneređena Hrvatska, koja pliva u ideološkim fekalijama, sada pravi ozbiljne probleme Crnoj Gori na njenom putu ka EU.
Podmetanje nogu od strane Plenkovića
Na političkom planu, prije neki dan, hrvatski premijer Andrej Plenković izdejstvovao je izmjene zaključaka Evropskog savjeta, iz kojih su uklonjeni rokovi za zatvaranje pregovaračkih poglavlja sa Crnom Gorom i pripremu pristupnog ugovora.
Prvobitni nacrt predviđao je zatvaranje svih poglavlja do kraja 2026. godine. Plenković je evropskim liderima predstavio osam hrvatskih zahtjeva prema Crnoj Gori, od kojih se šest odnosi na poglavlje 23, a dva na poglavlje 31.
Uklanjanje rokova ne predstavlja formalnu blokadu pristupanja, ali potvrđuje da Zagreb ima uticaj na dinamiku evropskih integracija Crne Gore. U praksi, to znači pravljenje mehanizama za još žešće ucjenjivanje Crne Gore od strane obneviđelih razbojnika iz državnog vrha Hrvatske.
Dupli standardi Zagreba
Hrvatska je svojevremeno Crnoj Gori ustupila prevod pravne tekovine Evropske unije, čija se vrijednost procjenjuje na osam miliona eura. I to je lijepo.
Istovremeno, Zagreb sada potražuje vojnu imovinu bivše JNA, koju procjenjuje na više od 2,7 milijardi dolara. Podgorica je saopštila da nije dobila formalni zahtjev za isplatu tog iznosa. To ekstremno, neprijateljsko potraživanje zahtijeva da se Hrvatskoj odmah isplati tih osam miliona za prevode na način da joj se te pare bace u lice.
Hrvatska insistira na obeštećenju zatočenika logora Morinj, kojima je Crna Gora već isplaćivala odštete. S druge strane, pitanje obeštećenja crnogorskih žrtava vojnog zatvora Lora u Splitu, ali i kažnjavanje svirepih ubica- ostaje neriješeno. Hrvatska se po ovom pitanju „pravi mrtva“.
Zagreb zahtijeva i promjenu imena bazena „Zoran Džimi Gopčević“ u Kotoru, zbog tvrdnji o njegovoj ulozi u Morinju, iako Gopčević nije pravosnažno osuđen za ratni zločin. Istovremeno, u Hrvatskoj od 2016. godine stoji spomenik Miru Barešiću, osuđenom za ubistvo jugoslovenskog ambasadora Vladimira Rolovića.
Ibrahimović i Krivokapić: dva jahača diplomatske apokalipse
Crna Gora je zbog podizanja tog spomenika svojevremeno uputila protestnu notu Hrvatskoj, spomenik Barešiću i dalje „gordo stoji“!? Doduše, „pravi se mrtav“ i ministar vanjskih poslova Crne Gore- Ervin Ibrahimović, koji je vjerovatno najgori ministar spoljnih poslova bilo koje države nastale od postanja svijeta. Zato njega i Ranka Krivokapića crnogorska javnost tretira kao dva jahača diplomatske apokalipse koji izgledaju kao da su u službi hrvatske države, kao neki nižerangirani poslušni činovnici.
Svi ovi primjeri otvaraju pitanje dosljednosti evropskih standarda: može li država koja od susjeda zahtijeva suočavanje sa prošlošću istovremeno imati neriješena pitanja obeštećenja žrtava, sporna javna obilježja i ponavljajuće ekstremističke ispade na sopstvenoj teritoriji? Na ovo pitanje nam prvo moraju dati odgovor: Ervin Ibrahimović i Ranko Krivokapić. Da im se ne bi „dogodio narod“!
