Besjeda Janka Jelića na Vučedolskoj akademiji u Nikšiću 28.jula 2026
Vaša svetosti, srpski oče Porfirije, visokopreosvećeni i preosvećeni oci, naše drage vladike, časna braćo sveštenici i monasi, poštovani predstavnici državne i gradske vlasti, narodni prvaci, uvaženi gosti i zvanice, dame i gospodo hrišćanska, moji Nikšićani.
Dodijeljena mi je prevelika čast da vam se ovom prilikom obratim ispred naše divne Saborne crkve i u ime zajednice ljudi koja se u ovoj crkvi molitvom krijepi i zagrljajem oplemenjuje. Tu čast nijesam dobio ni po svome zvanju, ni po znanju, već po bratskoj ljubavi i po brizi majke crkve. Zato mi je malo reći da sam zahvalan, ali i nemoćan sam da kažem više od riječi proste blagodarnosti.
Okupljeni smo večeras pred Crkvom Svetoga Vasilija Ostroškog, podignutom upravo u spomen crnogorskih i hercegovačkih vitezova koji su prije 150 godina vojevali i živote polagali na krvavom Vučijem Dolu, za krst časni i slobodu zlatnu. Nalazimo se u gradu Nikšiću koji nam je i ostao u nasleđe nakon vučedolske pobjede. U gradu u kome se još uvijek pjevaju pjesme i pričaju priče o našim bojevima, o junačkim podvizima i u kome se ne zaboravljaju lica podvižnika. U nesuđenoj prestonici u kojoj se još uvijek utiru suze vještim zvukom divnijeh gusala.
Sve teži položaj srpskog naroda i Crkve na Kosovu i Metohiji
U gradu koji je svojim imenom obuhvatio i ime velikog srpskog plemena, i ime bratstva, i jedno sveobuhvatno prezime. Kada sam u ranoj mladosti došao u ovaj grad to sam prvo primijetio. Kroz to prezime ljudi su čuvali i svoja porodična prezimena, sjećanja na pretke i zavičaje, i uvažavali prezimena drugih ljudi.
I zato mislim da se nigdje sa takvom pažnjom i poštovanjem ne cijeni baš ta kategorija čovjekove ličnosti i nigdje se tako zvučno i dostojanstveno ne izgovaraju i ime i prezime svakoga čovjeka. Otuda nam večeras posebno znače i zrače poput zvijezda imena i prezimena sa zidova ove crkve. Imena kojima dugujemo onoliko koliko ne možemo podmiriti nikako osim da budemo ponosni na njih i slobodni da ih pomenemo u molitvi i u istini njihovog podviga. A tu istinu niko nije bolje saopštavao i čuvao od srpske poezije. Kad sam bio mali pjevalo se u mome Drobnjaku:
„Oćemo li onu staru
o Milošu i Lazaru,
ili ćemo onu novu
o krvavom Vučjem Dolu.“
Tada moja malena družina nije mogla znati ni ko su Miloš i Lazar i šta je to uopšte Vučiji Do. No, kazaše nam „srpske gusle drage kad se muške dokopasmo snage.“ A nakon gusala, duga i plemenita svjedočanstva srpske književnosti i istorije o tome kako se vjekovima kovala sablja kojom je izvojevana vučedolska pobjeda. Kad i kako je sve počelo. Ivo Andrić u svojoj čuvenoj studiji o Njegošu i Gorskom vijencu će reći: „Ova drama je počela na Kosovu.“ I prenijeće nam svjedočanstvo Ljubomira Nenadovića o tome šta je za Crnu Goru i Crnogorce značilo Kosovo. Nenadović veli da su o Kosovu u Staroj Crnoj Gori jednako govorili i muškarci i žene kao o svojoj ličnoj tragediji i sudbini.
Kroz dugu istoriju stradanja i nemirenja sa ropstvom i nepravdom, naviknuti na nevolju i pogibiju, zagledani u Obilića, rađani po zbjegovima, raskućeni po katunima, u vječitoj nemaštini Crnogorci i Hercegovci su svaki dan živjeli više u pjesmi i od pjesme, nego na zemlji i od zemlje. U strašnom sjećanju na Kosovsku dramu i na sve njene činove koji su joj se u ropstvu i progonstvu dopisivali, svaki taj pjesnik je znao za Starca Vujadina sa obadva sina i svaki je bar jednom zapjevao i zavapio: „Đevojka je svoje oči klela“. U nepojmljivoj žeđi za slobodom ta kletva je izgledala kao užasni način spasenja. Ne gledati i ne vidjeti toliko patnje. I kao logičan nastavak ove kletve jeste i neizbježni susret sa strašnim mjestom na koje se stiže, sa koga se bježi, ali i na kome se mora postajati. To mjesto je valjda još u najranijoj mladosti vidio i Njegoš, kao kulu na devet tavana, pod kojom je krvava apsana. A iz tog mučilišta neprekidni niz čengela, vješala i straževoga kolja sa koga se cijede i dime glave od junaka, među njima i bratske glave. O tom Njegoševom viđenju Rajko Petrov Nogo će zapjevati:
Zvijezda se do zvijezde zlati,
Krvav uštap kao božur niknu.
Mrki brče, đe ćeš okapati.
U Mostaru ili u Travniku.
Tako su od Kosova pa do danas pripremani svi naši bojevi i plaćane sve naše bune i sve naše pobjede. Glavama i pjesmom. I tako su i najcrnji udesi iza sebe ostavljali nešto neuništivo, pobjedničko, vječno i Hristovo. Srbi su jedini narod koji ima sazidanu kulu od sopstvenih lobanja, Ćele-kulu. Građevinu od neprocjenjive vrijednosti. Sa tim nasleđem naši preci su sačekali boj na Vučijem Dolu.
I da se ne ogriješimo, braćo, i da ne zaboravimo istorijske činjenice. I prije i poslije Vučjeg Dola krv se lila i junačko pregnuće nije prestajalo. Godinu dana ranije pukla je Nevesinjska puška, a njen plotun je odjekivao niz cijelu Hercegovinu i Bosnu. Rupar, Tunguz, Ljubibratić, Kovačević, Sočica, dva Jovovića, Pavlović, Vukotić, Baćović, Daković, Cerović i još nebrojeni ustanici i jajoši su podigli na noge cijelo srpstvo, potresli carstvo i uzbunili Evropu. Ginulo se na Gracu, kod Nevesinja, kod Bileće, na Goransku, od jeseni do proljeća na Muratovici, grdno se postradalo na Krscu Golijskom.
H. Dejvid Sols: Kosovo i Ukrajina – Samučenici za kanonsko pravoslavlje
A dvadesetak dana nakon vučedolskog uspjeha na Fundini su vojvode Kusovac, Plamenac i Marko Miljanov do nogu potukli elitnu tursku vojsku pristiglu iz Skadra, Egipta i Anadolije. No, sva ova bojišta će prepustiti prvo mjesto Vučijem Dolu. Možemo za to tražiti različite razloge, ali prvi razlog je u sudu koji je donijela srpska poezija. Ona je po svojim unutrašnjim zakonima Vučijem Dolu dodijelila ulogu osvete Kosova.
U najsveobuhvatnijem prikazu bitke Radovan Bećirović nam donosi sliku kako na bojište stižu čete sa svih strana. Od Cetinja do Nevesinja sva crnogorska, brdska i hercegovačka plemena prosto jure na bojište, vojska dolazi na zborno mjesto, pričešćuje se, vijeća i zaklinje Bogom i svecima:
„Da tri paše sultanove srete na Do Vučji, Kosovo da svete.“
Dakle, sve što vidimo u toj slici podsjeća nas onu sliku koju smo zamišljali misleći o kosovskom podvigu i stradanju. No, postoji i jedna razlika koju nam pjesnik vješto nameće. On kaže:
A ujutru, kada zora sinu,
Car junaka na hata se vinu,
I razredi vojsku izdaleka,
Serdar Jola i vojvodu Peka
Desnim krilom bojišta uputi,
A s lijeva sokolovi ljuti,
Vojevoda Mirko Petroviću
I senator Bajo Boškoviću,
Ćetko Pejov sa dvjesta stražara,
Pa jurnuše složno na Muktara.
Potpuno je uočljivo da u ovoj slici motiv srpske sloge i odlučnosti prevazilazi sve druge motive. Otuda Vučiji Do možemo posmatrati ne samo kao osvetu nad neprijateljem, već i našu osvetu prema našoj slabosti. Prema onome najgorem u nama, prema sujeti, izdaji, prema bratskoj raspri i prema „pletenju bezumne skupštine“. Zanimljivo je i to da će dobar dio vojnih zapovjednika koje je Bećirović pomenuo na različite načine postradati u političkim intrigama kasnijeg vremena. Na kraju će i sam Car junaka, knjaz i gospodar Crne Gore, takođe propasti od istih razloga. Čini se da nije shvatao da je uzimajući svetovnu titulu kralja odbacio titulu cara koju mu je dodijelio slobodni duh srpske narodne poezije i to upravo na Vučjem Dolu. Dakle, u poeziji smo nalazili slogu i pobjedu, a u politici raspru i neminovan poraz. Nažalost, ni u kasnijim vremenima tu se ništa nije promijenilo.
Današnja država Crna Gora svake godine 13. jula slavi Dan državnosti, aludirajući na to da je nakon pobjede u Veljem ratu 1878. godine tog datuma na Berlinskom kongresu Crna Gora priznata kao nezavisna država. Ne sporeći politički značaj te činjenice, valja reći da su u ondašnjoj Crnoj Gori, ali i u cijelom srpstvu, odluke Berlinskog kongresa prihvaćene sa ogorčenjem i tugom. Na Cetinju, u Hercegovini, u Beogradu i Srpskoj Vojvodini vladala je atmosfera poraza i opšte žalosti. Velike pobjede i velike žrtve su djelovale uzaludno jer je jednog osvajača zamijenio drugi, još jači i opasniji. I poezija je imala svoj odgovor na to. Najveći književni autoritet i uzor knjaza Nikole, pjesnik Jovan Jovanović Zmaj u svom poetskom pismu ruskoj, ali i evropskoj diplomatiji će reći:
I svršeno je – maćijskom merom,
I potpisano zlaćanim perom,
I proslavljeno gospodskim pirom,
I srpska propast zove se mirom,
Danak je samo toliko svan’o
Da s’ vidi srpstvo raskomadano;
Da s’ vide rane gde su – gde nesu,
Pa tamo nove da se nanesu.
Vojin Grubač: „Otpriznavanje“ u funkciji maskiranja predaje Kosmeta
U svijetlu ove poetske istine o nepravdi koja nam je tada učinjena, vraćajući se opet na Vučiji Do, mi se moramo i danas sjetiti raspetog i utamničenog Kosova i nepravde koju srpski narod danas trpi i nosi. Moramo ga se sjetiti i pomenuti u molitvi, ali i u istini našega sastanka i ljudskoga razgovora. Erić bi rekao:
Zlonamernici siti i maniti,
Sve mi zabraniše u rođenoj kući,
Ali mi niko ne može zabraniti da pevam
I da se smejem umirući…
Moramo se sjetiti grobova koji po onoj proročkoj misli Alekse Šantića vode bitke umjesto nas nakon što su nam oduzeti životi ili muškost. I, koliko god da nam ga otimaju, koliko god da nas sa njega gone i koliko god nam brane da mu se vratimo, sve što je poraslo i procvjetalo u našem jeziku ima svoj korijen na Kosovu. Zato uzurpatori i otimači našu poeziju i naš jezik mrze više nego što mrze nas kao ljude, ne shvatajući da se nama Kosovo ne može oteti, jer smo mi i na Vučijem Dolu i u Nikšiću ustvari na Kosovu. Jer mi, na kraju, kao narod, i nemamo ništa osim Kosova.
Kameni stub u stradalnom polju je onaj na kome smo zidali sebe, svoje crkve i svoje bedeme. Zidali smo i kamenjem i kostima. Lijepili malterom, olovom, krvlju i očima. I sve to branili i odbranili u svojim bitkama. I sve to gubili i opet vraćali. Na Vučijem Dolu naši preci su sve to potvrdili i udarili temelj ovome gradu i njegovoj slobodi. Njegovoj kulturi, slobodnoj misli, umjetničkom stvaranju, njegovom gospodstvu i njegovoj otmenosti i časti, i njegovoj odanosti kosovskom i vučedolskom zavjetu. Na tom temelju i tom bedemu i mi večeras stojimo i držimo busiju čak i raslabljeni. I tako raslabljenima će nam opet pomoći jedan veliki srpski pjesnik koji kaže:
I samo dotle, do tog kamena,
Do tog bedema –
Nogom ćeš stupit, možda, poganom.
Drzneš li dalje?… Čućeš gromove
Kako tišinu zemlje slobodne
Sa grmljavinom strašnom kidaju;
Razumećeš ih srcem strašljivim
Šta ti sa smelim glasom govore,
Pa ćeš o stenja tvrdom kamenu
Brijane glave teme ćelavo
U zanosnome strahu lupati…
Al’ jedan izraz, jednu misao,
Čućeš u borbe strašnoj lomljavi:
„Otadžbina je ovo Srbina!…“
Izvor: IN4S
