Piše: Goran Komar
Ukoliko se želi naslanjati na političke tekovine iz prošlosti, onda odrednica koja predstavlja antipod Jugoslovenskoj vojsci, na čijem čelu se nalazio general Mihailović, jeste Komunistička partija Jugoslavije.
Sve češće slušamo uzani krug aktera – redovitih učesnika u televizijskim emisijama i prostoru državnog parlamenta koji svoju demokratičnost, svoje demokratsko opredjeljenje i kritičku oštricu izražavaju upornim izručivanjem u javni prostor svog opredjeljenja i simpatije (privrženosti) antifašističkom pokretu dijela stanovništva Crne Gore koji je manifestovan 1941. godine. Politička struktura koja se stvarala i razvijala dugo prije početka Drugog svjetskog rata ovdje u Crnoj Gori – Komunistička partija Jugoslavije, našla se u poziciji predvodnika značajnog broja žitelja ove planinske zemlje, koji su iznijeli tegobu ratnih operacija jugoslovenskih komunista i fizički i ideološki. Naime, kako je vrijeme odmicalo, cjeloviti politički program i zamisao te partije je prihvatan u snažnoj progresiji. Uslijedio je dramatični obračun sa neistomišljenicima. Masovno uništenje. Još prije crnogorskog referenduma 2006, mogli smo posmatrati čelnike DPS i njezinih partnerskih partija kako u parlamentu i državnoj televiziji iznose prijetnje povodom mirnih javnih izražavanja i demonstracija drugačijih stavova. Posve je neobično da se bilo ko na javnoj sceni bavi podjelama naroda iz vremena Drugog svjetskog rata.
Hajde da prihvatimo da poneko osjeća potrebu da kazuje o istorijskim tekovinama političkih subjekata koji su djelovali u to vrijeme. Međutim, svi, ama baš svi iskazi su ograničeni na jednu odrednicu, jednu karakteristiku pokreta jugoslovenskih komunista: antifašizam. Nisam još čuo niti jednog govornika koji je pomenuo komuniste i komunizam, iako je svima znano da su komunisti činili jedinu političku formaciju u pokretu koji je personifikovao Josip Broz. Da sam mogao čuti crnogorske državne i partijske prvake kako kažu da baštine simpatije prema antifašističkom pokretu jugoslovenskih komunista, cijenio bih njihovu spremnost da tim putem učine javnu konfrontaciju sa temeljnim tekovinama zapadnih demokratija u njihovom otporu totalitarnim režimima uopšte, pa tako i komunističkim. Kao što se, na pr, moglo čuti da negdašnji predsjednik Crne Gore izražava izvjesnu ogradu prema procesu evrointegracija u smislu: Ne trčimo, ne upiremo bezuslovno ako nas neće. No, to u pravilu izostaje. Vjerujem, gotovo na refleksnom nivou.
Ovih dana smo mogli osjetiti visoki emocionalni naboj kod sudionika emisije na televiziji „Vijesti“. Ipak, niko nije pomenuo drugu odrednicu koja definiše pokret otpora okupaciji, koja ga ideološki u potpunosti prožima i uobličava i koja postaje jedinom političkom snagom koja upravlja Jugoslavijom. Kako je ta snaga organizovala tu zemlju? Suštinski? Kao izrazito asimetričnu političku tvorevinu. Ali, svakako, suzbijanjem, zatomljavanjem autentičnih kulturnih izraza entiteta – sastavnica. Uvjeren sam, da je postupila drugačije, omogućavajući pun izraz identitetskih obilježja i svojstva, ta južnoslovenska zajednica je mogla imati šansu. Antagonizmi su snažno narastali.
Nova Jugoslavija je tvorevina komunističke partije. Utemeljena je u revolucionarnim odlukama i skupovima koji su iznjedrili revolucionarne zakone i revolucionarnu istoriografiju. Drugi termin koji je redovito upotrebljen, vrlo obilato eksploatisan, je: istorijski revizionizam. Revizionizam čega? Oficijelne slike koju su kreirali pobjednici? Jednostranog pogleda na ratna zbivanja. Odluka donesenih u sumnjivim okolnostima. Kada smo bili djeca, tokom osnovnog školovanja, čuli smo o skupu jugoslovenskih komunista koji je održan u bosanskoj varoši Jajce? Prirodno, na tom uzrastu nije bilo moguće da povežemo tu činjenicu sa drugom: skup je organizovan i održan na političko-državnoj teritoriji Nezavisne Države Hrvatske? Duboko u teritoriji te države? Hajde danas da u Jajcu organizujemo skup neke NVO. Vlasti neće znati? Proći će neprimjećeno? I te kako su znale ustaške vlasti o skupu i nije moguće pronaći objašnjenje sem jednog: zajedničko i toj političkog formaciji i učesnicima skupa bilo je antisrpstvo. To je razlog što je AVNOJ makar tolerisan. Ja čak nisam siguran niti u to da su sami nosioci ustaške ideje i programa u prevelikom broju vjerovali u održivost NDH i pobjedu sila osovine. Ovdje, u Jajcu, postupili su dugoročnije promišljajući stvar. Možda ipak pobjede?
Amerika jeste politička platforma svojih utemeljitelja koja je obezbijedila šansu za svakog. Ona jeste politički antipod ideji jugoslovenskih komunista i njihovih nastavljača. Amerika je dozvoljavala i danas dozvoljava pun izraz. Kada bi stvaraoci televizijskih emisija i politički skupovi crnogorskih suverenista i nosilaca revolucionarne tekovine jugoslovenskih komunista danas u svojim nastupima jasno i konsekventno zadržali cjelinu političkog izraza i programa, to bi bila pojava za poštovanje. Ne bi bilo korektno upirati samo na njih. I političke partije neznatne snage i brojnosti u Crnoj Gori koje danas stoje uz okosnicu vlasti postupaju jednako. Tako i strukture koje čine vlast. To je neobično. Potpuna saglasnost o pitanju evroatlantskih integracija, a neodstupna privrženost tekovini 13. jula. Ona se danas izražava kao krnja odrednica: antifašizam. A organski je uslovljena programom KPJ. Ta politička organizacija je učinila znatne napore da pasivizuje opštenarodni pokret otpora ustašama na srpskom jugu koji je pogođen neviđenim zatiračkim terorom ustaške države.
Zajednički imenitelj pretežnom broju političkih organizacija koje su generisane u različitim identitetskim okriljima jeste antisrpstvo. Nesumnjivo da se moraju potražiti uzroci u unutar pojavnih izraza, političkih i drugih i samog srpstva. Vrlo je lako dohvatljiv jedan od uzroka. Politički izraz nosilaca političkog djelovanja i političke vlasti kod Srba, kreirali su jugoslovenski komunisti. To je struktura koja je donosila odluke u vrijeme rješavanja političke krize države. Sve izreda pogrešne, nastupajući u svim pojedinim krupnim pitanjima isključivo maksimalističkim zahtjevima. U svim tim pitanjima koja su se otvarala u procesu raspada Jugoslavije, ama baš svaki zahtjev je pretrpio poraz. Jugoslovenski komunisti su mogli da djeluju isključivo u okriljima totalitarne vlasti zaštićene dogmom AVNOJA. Suočeni sa zahtjevima entitetskih sastavnica, sa punoćom identitetskih izraza, Partija je mogla poseći jedino za mehanizmima represije. To je jedino znala. Dogodio se unutrašnji sukob, isprva nevidljiv, sa subjektima i ličnostima koje su unutar srpskog korpusa nosile istinsku ideju demokratije koja u vanjskom svom kursu grade čak i ideju komšijske relacije. Rješavanje pitanja Srba u zapadnim krajinama putem koji je ocrtavao dr Jovan Rašković? Rješavanje pitanja Kosmeta koje mirne duše mogu označiti kao makarijevsko i justinovsko, ili nasuprot tome artemijevsko? Istorijski prinos je na mojoj strani i to je dovoljno? Ipak, nije dovoljno. Uspješnije su bile sićušne srpske zajednice u prošlosti živuće pod tuđinskim režimima u XVIII vijeku i potpunije su baštinile i izražavale svoje vjersko, pa i političko stremljenje, jer su na prvom mjestu brinule o održivosti postupaka koje su pokretale. Ostavile su sjajan trag u svim mediteranskim arhivima.
Sinanović: Kiš i Amfilohije ili o jednoj izbledeloj fotografiji
Za mene, epizoda istorijskog značaja, ali i ogledalo srpskih politika: Kazivao mi je negdašnji iguman velikog manastira na Kosmetu o odluci novog mu episkopa da ukine vodu za napoj konja i ljudi unutar zidina manastira i Albancima i Srbima. I o progonu bratstva. Jedini je starješina bratstva našao snage i moći da upita: A kud ćemo sad, vladiko? Dobio je odgovor: Idite kud znate. Uprava manastira održavala je ne samo dovod izvorske vode, nego i manastir gradeći dobre i kumovske odnose sa albanskim porodicama u okolini. Više puta mi je rekao kako on vidi da postoji rješenje za kosmetski čvor. Na tom svetom mjestu, u jednoj epizodi visokog intenziteta, ogledale su se dvije koncepcije, dva plana održanja. Možda i dva različita instinkta. Od onoga: sve, bilo je skoro redovno: ništa. (Bratstvo je primio i obezbijedio crnogorski mitropolit Amfilohije.)
Ukupne energije sabranja i oživljavanja najboljih srpskih narodnih tradicija ispoljile su se u pokretu oličenom masovnim litijama u Crnoj Gori. Taj je pokret sva državna saborska akta Crne Gore (Stare Crne Gore sa sjedištem na Cetinju) učinio živim i djelatnim. Ne postoji nijedna sastavnica unutar tog naroda koja je svoja identitetska svojstva izrazila jasnije i sažetije i Katunjana i ostalih krajeva Stare Crne Gore. Potpuno autonomno, nerazdjeljivo i upravljeno strancima. U formi legitimacije. I to izraženo iz okrilja najpotpunijeg balkanskog geografskog i političkog izolata. Izraženo gotovo na nivou instinkta. Nepatvoreno. Lišeno političkih obzira. No, to nije važno za moju namjeru ovdje. Litije su dale nadu da postoje energije za preokret. Da izroni čisto lice. Još pokrenute potrebom da održe tradicijsku crkvenu zgradu.
Crna Gora je i prije 2020. godine pokazala da plan DPS o obraćanju njenog naroda u druge narodnosne izraze nije uspio. Nije dosegao kritičnu masu obraćenika (nipošto ne sporim bilo koji narodnosni izraz, moje pisanje i ovdje govori u prilog stavu da se omogućavanjem potpunog izraza sačuva cjelina).
Ipak, srpska narodnosna oznaka je u istorijskom smislu dominantna. Taj narod se ne može odreći svog istorijskog naslijeđa. Njegov put mora da se odvoji od magistralne trase koju su ocrtali jugoslovenski komunisti.
U Crnoj Gori, on je autohton. Kompletna masovna propaganda naslonjena na periferijska pitanja ponavlja tezu o importu narodnog imena i crkvene organizacije gradeći sliku dijasporne zajednice i dijaspornog entitetskog izraza. Čak prepokrivanja i preslojavanja autentičnih oznaka. Kada bi samo načas pogledali na određeni realpolitički i socijalni, pa i geografski (zemljišni) aspekt, ne vidim na koji način bi taj prostor bio privlačan, posebno tokom XIX vijeka?
Može se reći da je među svim oblastima koje je naseljavao srpski narod (tako se ranije zvao) Crna Gora iznijela najizvornije svjedočenje.
Dakako, nemam namjeru ubjeđivati bilo koga. Sloboda svakom. Ukoliko se želi naslanjati na političke tekovine iz prošlosti, onda odrednica koja predstavlja antipod Jugoslovenskoj vojsci, na čijem čelu se nalazio general Mihailović, jeste Komunistička partija Jugoslavije.
Ja ne znam koja srpska nacionalna ustanova nije priznala državu Crnu Goru? Ta činjenica može biti okvir za umirivanje previsokih socijalnih i političkih napetosti tog prostora.
Izvor: Stanje Stvari
