Piše: Biljana Vankovska
Jirgen Habermas proživio je dug život i uzdigao se do izuzetnih intelektualnih visina. Decenijama nije bio posmatran tek kao filozof, već kao svojevrsni moralni autoritet poslijeratne Evrope. Ipak, ovaj svijet napustio je u času kada je već bio izgubio znatan dio ugleda i vjerodostojnosti koje je nekada uživao. Njegov život bio je dovoljno dug da se u njemu jasno ocrta čitav luk te preobrazbe.
U svojim poznim decenijama otvoreno je branio zapadnu bezbjednosnu arhitekturu, uključujući i Sjevernoatlantski savez, kao i njegov niz vojnih intervencija koje su na Zapadu predstavljane kao humanitarna nužnost, a u mnogim krajevima svijeta doživljavane kao ispoljavanje imperijalne sile. Postao je zagovornik sve izrazitije militarizacije Evrope, kao i sve snažnije korporatizovanog evropskog političkog projekta otjelovljenog u institucijama Evropske unije. Filozof koji je nekada razvijao teoriju komunikativne racionalnosti i demokratske rasprave na kraju je stao u odbranu geopolitičkih struktura koje se rijetko savjetuju sa narodima u čije ime djeluju.
Za mnoge na ljevici, međutim, konačni raskid dogodio se kasnije i još dramatičnije. Kada se rat u Pojasu Gaze razvio u tragediju sa katastrofalnim posljedicama po palestinsko civilno stanovništvo, Habermas je izabrao da ne stane uz žrtve sile, nego uz državu koja tu silu primjenjuje — Izrael. Za one koji događaje u Gazi vide kao genocid nad palestinskim narodom, taj trenutak označio je moralni slom mislioca koji je decenijama tvrdio da politiku utemeljuje u univerzalnim normama. U tom času, u očima mnogih, Habermas je prestao da postoji kao kritički intelektualac.
Pripadao je drugoj generaciji Frankfurtske škole. Ta generacija stekla je ugled kroz sveobuhvatnu kritiku kapitalizma, masovne kulture i različitih oblika društvene dominacije. Njihova misao često je predstavljana kao radikalna, pa čak i revolucionarna. Ipak, u praksi je ta kritička teorija živjela u prilično skladnom suživotu sa zapadnim akademskim institucijama i strukturama moći.
Paradoksalno, Habermas je možda bio iskrenija figura od mnogih svojih savremenika. On nikada nije istinski glumio revolucionara. U svome jezgru bio je liberalni filozof — pobornik ustavnosti, proceduralne demokratije i civilizacijskog potencijala zapadnih institucija. Vremenom se ta vjera učvrstila do nečega što bi se moglo nazvati svojevrsnim evro-fundamentalizmom: uvjerenjem da se moralna i politička budućnost čovječanstva nalazi unutar struktura evropske integracije i transatlantskog savezništva.
To uvjerenje otkrivalo je i jedno dublje intelektualno ograničenje. Habermasova misao ostala je u suštini duboko evrocentrična. Njegove priče o modernosti, racionalnosti i razvoju demokratije bile su gotovo u potpunosti ukorijenjene u evropskom istorijskom iskustvu. Kolonijalizam — nasilno globalno širenje koje je u mnogim pogledima omogućilo evropsku modernost — ostajao je uglavnom na rubovima njegovog filozofskog horizonta. Dok su postkolonijalni mislioci razotkrivali isprepletenost ideala prosvjetiteljstva sa imperijom i rasnom dominacijom, Habermas je i dalje Evropu posmatrao kao povlašćenu laboratoriju univerzalnih normi. Glasovi globalnog Juga rijetko su ulazili u onu „idealnu govornu situaciju“ koju je on tako čuveno zamišljao.
Milorad Durutović: Digitalizacija politike i politika digitalizacije
Iz te perspektive, njegova politička putanja postaje sasvim razumljiva. Branitelj liberalnih normi vremenom je postao branitelj liberalne moći.
U izvjesnom smislu, njegova intelektualna karijera nenamjerno je potvrdila čuvenu misao Roberta Koksa: „Teorija je uvijek za nekoga i za neku svrhu.“ Habermasova teorija bila je za Zapad — i od Zapada.
No upravo u tome leži i dublja tragedija. Kritička teorija trebalo je da razobličava dominaciju gdje god se ona pojavi, pa i unutar samih zapadnih demokratija. Umjesto toga, do vremena Habermasovih poznih godina ona se u velikoj mjeri pomirila sa samim sistemom koji je nekada navodno dovodila u pitanje. Radikalno obećanje kritike postepeno se rastočilo u odbranu postojećeg poretka.
Filozof javne sfere okončao je svoj život govoreći sve manje javnosti, a sve više čuvarima već uspostavljenog poretka.
Neće nedostajati pohvala koje će Habermasa slaviti kao najvećeg evropskog filozofa svoje generacije. Njegovi pojmovi — javna sfera, komunikativno djelovanje, deliberativna demokratija — nastaviće da ispunjavaju akademske konferencije i postdiplomske seminare još decenijama.
Ali izvan zidova seminarskih sala, istorija će vjerovatno upamtiti i nešto drugo: kako je jedan od najslavljenijih kritičkih teoretičara modernog doba na kraju postao intelektualni stub liberalnog imperijalnog poretka.
Habermasov život stoga kazuje i jednu širu priču o sudbini evropske ljevice nakon Hladnog rata. Jezik emancipacije opstao je, ali se politika sve više usklađivala sa zapadnom moći. Kritika je preživjela kao rječnik, dok je njena radikalna suština postepeno iščezavala.
Habermas je živio dovoljno dugo da posmatra tu preobrazbu. U mnogo čemu, on ju je i otjelotvorio.
I možda je upravo to najprikladniji epitaf: filozof koji je nekada govorio o emancipaciji na kraju je stao u odbranu imperije koja je tvrdila da je upravo ona njeno ostvarenje.
Izvor: Biljana Vankovska
