Piše: Muharem Bazdulj
Jedan od bizarnijih, a počesto i tragikomičnih, aspekata raspada Jugoslavije jeste ta „ostavinska rasprava“ oko istaknutih kulturnih stvaralaca koje je moguće razložno povezati sa više južnoslovenskih naroda i više eks-ju novonastalih država. Primjera radi, Meša Selimović se eksplicitno, čak i u pravnom smislu, izjasnio kao srpski pisac i dio srpske književnosti, ali ipak je uvršten u praktično sve edicije i istorije bošnjačke književnosti.
(Što se tiče „bosanskohercegovačke književnosti“ kao zavičajne, tu je i sam Selimović dopuštao neku vrstu svoje dodatne pripadnosti.) Ivu Andrića pojedini hrvatski istoričari književnosti „svojataju“, reklo bi se, ponajprije zbog Nobelove nagrade. Hrvatsko-srpski sporovi postoje i oko stare dubrovačke književnosti, kao i oko Vladana Desnice, dok je dio novonastale „montenegrinske“ književne elite okupljene oko cetinjskog fakulteta za crnogorski jezik i književnost imao ambicije da Borislava Pekića i Danila Kiša zbog mjesta rođenja, odnosno mjesta odrastanja „kooptira“ u crnogorsku književnost.
Četiri pripadnosti
„Rođen sam 26. decembra 1938. godine u Petrovićima, u zodijačkom nebeskom znaku Jarca“. Ovako Mirko Kovač (1938 – 2013), Kišov i Pekićev prijatelj, započinje svoju kratku biografiju objavljenu uz prvo izdanje svog romana „Vrata od utrobe“. Pri kraju iste te kratke bilješke Kovač će ispisati sljedeću frazu: „mučen slikama iz zavičaja“. I zbilja, najveći dio Kovačevog književnog opusa nadahnut je slikama iz zavičaja, podnebljem istočne (stare) Hercegovine. „Vrata od utrobe“ upravo i jesu vrhunac tog zavičajem nadahnutog dijela Kovačevog stvaralaštva.
O zavičaju je Kovač ovako govorio: „Za mene postoje dva zavičaja, jedan je taj literarni, ili ako hoćete fiktivni, koji doista postoji i za mene je stvaran; drugi je pak taj zavičaj koji jest stvaran, ali za mene odavno ne postoji, a pogotovu ne postoji sada, nakon ovog posljednjeg rata. Ne vjerujem da su neki drugi i nečiji zavičaji bolji, na ovim našim balkanskim pustopoljinama, pa ako sam što činio ovih proteklih godina, onda sam stalno bježao od zavičaja, a on me tako proganjao da sam bježeći od njega sve više postajao njegov zatočenik. Naravno, mislim na svoje knjige, u njima se ponosim svojim zavičajem točno onoliko koliko ga u stvarnosti prezirem. Da nije bilo toga zavičaja, ne bih nikad stvorio takve karaktere, takve likove, takve svjetove, niti bih o svim tim mračnim nagonima išta znao. Može se biti pisac i bez zavičaja, ali ja vjerojatno nisam mogao drukčije“.
Inače, Kovača je životni put od Hercegovine preko Beograda doveo do Rovinja, a s književne tačke gledišta je interesantno da se Kovača kao „našeg“ pisca doživljava i u srpskoj i u hrvatskoj i u bosanskohercegovačkoj i u crnogorskoj književnosti, makar možda ne u svim njihovim „tokovima“. Predratno student beogradskog FDU, u stilskom smislu sklon markantnoj ekavici, biva jedan od prvih viđenijih kritičara režima Slobodana Miloševića te stoga početkom devedesetih zauvijek napušta Beograd i prelazi u Rovinj. Tu ne samo da nastavlja da piše, nego na neki način i ispisuje nove verzije svojih ranijih knjiga prilagođavajući ih hrvatskom standardu. Ipak, rana izdanja i dalje, naravno, postoje i zanimljivo je ponekad uporedno čitati „srpske“ i „hrvatske“ verzije istih knjiga.
Erudicija
Sam pisac je to autopoetički ovako vidio: „Ja sam odavno maštao da sve svoje knjige iznova napišem, ne zato što su one loše ili mi se ne sviđaju, ima čak onih koji kažu da su bolja prijašnja izdanja, premda se ja uopće s tim ne slažem, nego sam težio perfekciji, a bolji način nisam mogao naći osim da usavršavam ono što sam već uradio. Da sam kipar to bih isto činio. Da sam slikar također. Da izrađujem nakit radio bih jedan određeni komad u sto varijanti. S knjigom je najteže“.
Važna karakteristika Kovačevih djela jest i njegova rijetko bogata erudicija. Kovačeva erudicija nije, međutim, ona akademska, često suha i sterilna. Ovdje je riječ o širokoj, razuđenoj, živahnoj erudiciji.
U tom je smislu karakterističan dio iz jednog pisma njegovog upućenog Pekiću: „Čitam samo neke stare knjige. Jedna je od njih 108. Saborska sjednica – rasprava o tome da li se u Kraljevini Hrvata, Slavonaca i Dalmatinaca dopušta kopanje Srba na katoličkim grobljima.“ Upravo zbog ovakve erudicije Kovačeve knjige čitaocu djeluju strašno autentično. Mene je, recimo, još u prvom čitanju „Vrata od utrobe“ Kovač „kupio“ kad na samom početku pominje Petra Barbarića i citira njegovo pismo iz travničkog sjemeništa. Makar mnogi njegovi čitaoci za Barbarića vjerovatno nisu ni čuli, u Travniku za njega zna svako dijete.
Takav dašak prepoznavanja udara žig autentičnosti cijeloj knjizi jer – što bi u nekom sasvim stotom kontekstu rekao Henri Miler – to su oni mali detalji koji cijelu stvar čine psihološkim stvarnom. Većinu će svojih čitalaca Kovač zasigurno „pogoditi“ nekom sitnicom ili podatkom koji nose u vlastitom zavičajno-emotivnom prtljagu, a to će dodatno obogatiti književnu magiju njegovog djela.
Banjalučki početak
Kad pominjem Kovača, bude tako čitalaca, ili češće čitateljki, koji ga nisu čitali pa ih zanima kako i gdje da počnu. I ja u posljednjim godinama skoro uvijek imam istu asocijaciju. Kovač jedva da je imao pedeset godina kada su mu u sarajevskoj „Svjetlosti“ objavljena izabrana djela. U to doba „Svjetlost“ vodi Gavrilo Grahovac i riječ je o najboljem i najvećem izdavaču u cijeloj velikoj Jugoslaviji.
I to je gesta velike samopouzdane kulture, objavljivanje „kompleta“ knjiga pisca u, kako se to kaže, najboljim godinama. To su nominalno izabrana djela, ali u tom trenutku i skoro pa sabrana. Godina je, čini mi se, 1990, što će reći da rat započinje jako brzo, pa skoro da i nije postojao prostor za prave promocije i pravu recepciju.
Nisam taj lijepi komplet viđao u previše kućnih biblioteka, ali vidim ga svaki put kad dođem u Banjaluku. U knjižari Zavoda za udžbenike Republike Srpske ima tih kompleta koji su preživjeli rat u ko zna kojem skladištu sarajevske „Svjetlosti“ i prodaju su za smiješne pare, a vidi se da su novi, mada imaju više od trideset i pet godina.
Preko tog kompleta je možda i najbolje ući u Kovačev svijet, svijet pisca koji je umro prije dvanaest godina, na sveto Preobraženje Gospodnje, pisca, dakle, kako rekosmo, rođenog u znaku Jarca.
Izvor: Glas Srpske
