Piše: Vojislav Durmanović
Kao odgovor na jednomesečno žongliranje odgovornošću, nemar pravosuđa i rijaliti operetu od hapšenja Gorana Vesića zbog obrušavanja pedesetak metara duge betonske nadstrešnice na novosadskoj železničkoj stanici, kada je petnaest osoba smrtno stradalo, a troje teže povređeno, što ne bi bilo pogrešno nazvati državnim terorizmom građevinske mafije, studenti četrdeset fakulteta u Beogradu, Novom Sadu, Nišu i Kragujevcu stupili su tokom decembra u blokade. U Novom Sadu su sada blokirani svi fakulteti, uključujući i najveći na Balkanu – Fakultet tehničkih nauka, kao i rektorat, dok su profesori predali zahtev za smenu rektora. Akademska zajednica inženjerske i pravne struke čija je profesionalna čast najpogođenija novosadskom krizom najglasnije su u zahtevima studenata: otvaranju dokumentacije o rekonstrukciji Železničke stanice, ostavci i krivičnoj odgovornosti bivšeg i trenutnog gradonačelnika, Miloša Vučevića i Milana Đurića, procesuiranju napadača na gimnazijalce koji su odavali počast stradalima, kao i socijalnim merama u vezi sa manjkavostima bolonjskog sistema. Uprava Beogradskog univerziteta ne samo što ih je jednoglasno podržala, već je izrazila najviši stepen solidarnosti sa svojim studentima naglašavajući akademski duh njihove pobune, što je najžustrije izrazio profesor Milo Lompar svojim osvrtom na to neprikosnoveno pravo u svetlu univerzitetske tradicije u Srbiji od prvih začetaka iste.
Sve mistifikacije oko toga ko sve i na koji način stoji uz univerzitetsku omladinu blede pred njenim zahtevima, istim onim pred kojima se naprednjačka oligarhija bespomoćno našla u jami koju je sama iskopala. Mnoštvo građana umornih od isprobanih razočarenja, nakon smrtonosnog kolapsa potemkinovskih kulisa Vučićeve populističke tiranije, krmeljivo se probudilo nad ponorom. Prosečan Srbin pod takvim režimom ruke čvrste prema svom narodu, a lake prema prohtevima belosvetskih diplomata i magnata, degradiran je od strane hibridnog (kako predsednik voli da kaže) taloga najsramotnijih fenomena u srpskom društvu: siledžijsko-varvarskog srbovanja Dragoslava Bokana i veleizdaje ostatka ostataka sunarodnika severno od Ibra, šešeljevsko-julovske lumpenproleterske demagogije i postpetooktobarskih tajkunskih skorojevića, karijerističko-klijentelističke despotije bahatih gaulajtera i surovog neoliberalnog izrabljivanja pod ucenama stranih investitora, mesijanskog bonapartizma i nakupništva za nemačko-izraelsku industriju smrti. Veličanstvena masa mladih raznorodnih uverenja koji su se sa indeksima tako vibrantno raspršili po fakultetima i ispred zgrade RTS-a, prethodno izviždavši Vučićev opsenarski istup, maršira protiv poretka u kojem su samo oni glajhšaltovani i uzglobljeni u SNS-ovu catch all agendu za kompromitaciju svake opozicione misli, a koja podseća na provincijski butik jeftine, svaštarske robe, bilo u plavom, crvenom ili već kojem celofanu, građani dorasli budućnosti i valjani Srbi.
Izborni rezultati u SAD pokazali su kako zauzimanja kampusa od strane američkih vršnjaka srpske omladine protekle godine nisu bila samo revolt protiv diplomatsko-logističkog pokrića pokolja dece u Gazi, već i predskazanje razočarenja u dvopartijski sistem, koji im je uzvratio makartizmom, kao takav. Direktno-demokratsko odlučivanje preko skoro svakodnevnih plenuma na fakultetima koči jalove oportuniste iz tradicionalnog opozicionog establišmenta koji ne razume da studentske generacije nisu pobuđene Kesićevim vicevima, Koraksovim karikaturama i pesnicom Otpora kao svojim simbolima da monetizuju autentičnu bujicu bunta za kakve se ipak mislilo da pripadaju minulom veku i kakva je i Tita bila navela na preispitivanje.
Ovako je istoričar Milorad Ekmečić oslikao naraštaje pod vladavinom srpskog knjaza Aleksandra (sic!) sredinom pretprošlog veka: Srbija ovoga vremena je država u kojoj se činovnička oligarhija pomoću tradicionalnog ustavnog mehanizma uspešno opire narastanju novog liberalnog duha. Gone se slobodoumni pisci i udruženja, ali novo seme liberalizma počelo je da klija iz đačkih klupa i omladinskih udruženja. Ostaće u Srbiji pravilo da sve velike ideje u njoj počinju od đačke klupe, koja postaje najopasnija institucija za policijski poredak. Da ovaj duh u kojem je tada, u feudalnoj tami i procepu između imperija, prednjačio upravo miletićevski Novi Sad kao, kako mu samo ime kaže, staklena bašta za rasad slobodarstva, jošte živi pokazuje i to što je studentska pobuna simbolično otpočela protestom đaka Karlovačke i Zmaj Jovine gimnazije – ne samo najstarijih u Srbiji, već i starijih od moderne srpske države. Zato tamo kao da smo se opet susreli s onom platonskom Serbijom iz Dositejeve mašte, na hodnicima čijih univerziteta mladi i nezavisni ljudi od Bihaća do Kosova sjedinjeni u nadama, usuđujući se upražnjavati svoja prava polažu nove ispite iz samoorganizovanog netrpljenja zuluma.
