Piše: Vojin Grubač
Politički događaji u Budvi su bili znakoviti po tome što smo bili svjedoci eksplozije jedne političke organizacije, koja je pukla na dva jednaka dijela. To je ključna stvar priče, sve ostalo su samo posledice.
Kao rezultat smo dobili konflikt neslućenih razmjera koji je u tom bogatom gradiću doveo do nove političke preraspodjele snaga.
Ideologije su pale kao zrele kruške. Iznad njih sada caruju: kivnost, političke strasti i sujete, lični, grupni i partijski biznis interesi, što stvara novu političku realnost.
Šta je stvarni uzrok konflikta unutar nekadašnjeg DF-a, sada ZBCG-a: za sada ne znamo.
Skoro sigurno možemo reći da se radilo o velikom razilaženju političkih autoriteta: Andrije Mandića i Mila Božovića.
To se potom prenijelo na oštre retoričke sudare Mladena Mikijelja i Nikole Jovanovića, koji su bili nesvakidašnje žestine.
Milan Knežević je pokušao izgladiti taj sukob dva puta posjećujući, koliko znamo, KPD Spuž: ali bez uspjeha. Iz toga možemo zaključiti da je konflikt ipak neslućenih razmjera.
U Podgorici se desilo nešto slično, pad vlasti prouzrokovan političkim sukobom unutar PES-a koji je rezultovao odlaskom Jakova Milatovića iz partije.
Žestina retoričkih sudara nije bila manja od sukoba koji smo vidjeli u Budvi. Čak je bila vremenski mnogo duža i žešća: svi su mačevi i koplja bili polomljeni u tom sudaru.
Pa ipak, mudrost i dubinsko poimanje političke realnosti je dovelo do susreta Spajića i Milatovića, koji su odlučili zarad opšteg dobra i zajedničkog političkog interesa da skupa s ostalim konstituentima formiraju vlast u Podgorici.
Vrijeme će pokazati koliko je ta odluka bila dalekosežna u pozitivnom smislu na nivou države, ali i za Spajića i Milatovića kao važnih političkih ličnosti.
Dakle, da bi se pitanje Podgorice riješilo kako građani žele, bio je neophodan susret autoriteta: Spajića i Milatovića da bi se našao zadovoljavajući model vlasti.
U Budvi se to nije desilo, pa sada imamo to što imamo.
Dugoročno, obje siprotstavljene strane pocijepanog budvanskog DF-a imaće političku štetu, svako na svoj način.
ZBCG, kojeg predvodi Andrija Mandić je definitivno izgubio važnu Budvu, i u tom smislu sa sobom u lokalnu opoziciju povukao koalicione partnere nanoseći im krupnu političku štetu.
Pes i Demokrate ali i svi konstituenti ZBCG-a, mimo NSD: su bili založnici situacije bez ikakvog valjanog razloga i moći da išta urade.
Na drugoj strani, Nikola Jovanović je izgubio političke kapacitete na nivou države, što je loše ako planira da ima silu na republičkom nivou a svaki političar prirodno želi imati širi dijapazon dejstva.
Osim toga, budvanski konflikt bi se mogao prenijeti i na lokalne izbore u Nikšiću, bar kako najavljuju mediji koji prate politička pregrupisavanja, što nije bezazleno jer je kivnost moćna sila.
Vojin Grubač: Nepristojna politika zvanične Hrvatske prema Crnoj Gori
DPS i partija bivšeg premijera Duška Markovića se punom snagom pripremaju za nikšićke izbore, gdje će uložiti ogromne finansijske resurse kojima raspolažu iz znamo kojih fondova.
Parlamentarna većina nije uspjela za pet godina zaplijeniti račune onih koji su tri decenije grabili Crnu Goru.
Sada se taj novac logično vraće u politiku, koja daje nosiocima tih resursa moć i mogućnost političkog manevra, osvete i političkog revanšizma.
Da li će glas građanina u Nikšiću vrijedjeti od 100 do 800 evra kao u Budvi, kako je tvrdio Nebojša Medojević, ili će preovladati sila ubeđenja nepotkupljivog građanstva, tek ćemo vidjeti jer je sve u opciji.
Ukoliko se desi apstinencija glasača parlamentarne većine, poput slučaja koji smo imali na izborima u Podgorici, ili čak bude veća: sadašnja Budva bi se mogla pokazati kao manji problem.
Zato je potrebna temeljna analiza stanja i uzroka nezadovoljstva građana Nikšića, poznavanje veličine finansijskih resursa s kojima idu Đukanović i Marković na Nikšić, mada je jasno da su oni beskonačni, da bi se na nikšićkim izborima našla ispravna formula za izbornu pobjedu.
